Re: Na današnji dan

Doc · by Doc on 09.01.10 1:26

09.01.2010.Na današnji dan

Netko će primijetiti- ovaj čovjek se uhvatio starih mudrosnica kao da potječe iz kamenog doba/doduše spadam već pomalo u fosile/ i stalno ih citira. Ali, što tu mogu. One su proizvod dubokog ljudskog iskustva i potvrđene su u stoljetnim i milenijskim vremenima/ za razliju od cjepiva protiv“praseće gripe“, koja usputno, navodno dolazi u trećem valu./ premda svi govore o drugom krugu/. Važno je da je nema na 98.1 valu. Tu su svi zdravi i čili i neka ostane tako.

Dakle, mudra izreka koju ću danas citirati kaže, da onaj tko poštenje nema, sramotom se diči. I što to ima veze sa lanjskim snijegom/koji je usputno rečeno već okopnio/. Sa snijegom nema ali ima sa „dvanaest veličanstvenih“. Slušali smo tu“velemožnu i veleglavatu“ gospodu i divili se njihovim prostotama. „Učeni“ ljudi koristili riječi, kojih teško da se mogu naći i u Aniću i u Klaiću. Nakon što je većina torpedirana, njih dvoje nastavili su istim stilom. Doduše jedan „pizzu“servira u celofanu, a drugi je /onaj što voli sarmu/ nudi na jorganu/. I nije mi jasno da dvoje „velmoža“ koji pretendiraju ka vrhu mogu se služiti tako niskim udarcima. Onim ispod pojasa. I prije nego su sjeli u fotelju dali su nešto naslutiti i o karakteru. Čini se da je glavni cilj kampanje narodu pokazati najmanje dobrih a baciti sve adute na najgore atribute. Brate ljudi se vrijeđaju da čak i mene boli koji nemam rane, podbacuju kajle ,pa se narod zabrinuto pita kakvog ćemo imat „vrhovnika“.I kad je glava takva što je tek sa repom.

Još se uvijek nije slegla prašina oko bivšeg gospodina, njegovi suborci još su u milosti. Dokle to će biti, znat će kada se „lady“ odledi. Stara narodna izreka kaže/ opet se vračam u svoju budućnost/“ ne vjeruj starim ne(prijateljima)“. I tu spada barba Luka što se trenutno izvuka. Zbog „odanosti“. Gospodin „kolekcionar“, što je dobio ispisnicu na dar, pokušao je doći do „lady“/ malo sutra, da ne bi/. Ostao je kratkih rukava tako da su se mogli vidjeti na ruci svi satovi, čak i oni koji su mu pokazali pogrešno vrijeme Zbog čega sad vene, možda će i čamit, ako pravda ne zakasni. To će pokazati nadolazeći dani. A vrijeme je da skratim / to sam i obećao/ ove moje „cake“koje su bez dlake, nikog ne diraju, samo se „zezaju“. Za opće narodno dobro koje je u rukama pojedinaca. Što je bila krilatica: dovoljno je dvjesta bogatih ljudi da narodu sudi. I zato jesmo tamo gdje jesmo. Svima nam je tijesno. Osim onima koji su jamili i državu olakšali. Domoljubi pravi.

A danas ćete čuti nekoliko riječi o jednoj dami, spomenuti ću jednu pjesmu i jednog kantautora/ne znači da je vozio kantu od auta, malo sutra/.

Nalazimo se u Londonu. Godina je 1941. Ni malo blistava za taj veliki grad. Ali najprije posjetimo istočni front, gdje je odzvonio gong za početak prve runde. Počela operacija Barbarosa/na nju ne smijem ni pomisliti zbog nastalih strahota/. Sovjeti pružaju slab otpor, gotovo su u knock downu. Ošamućeni kao da su se probudili iz anestezije. Ali, što ne mogu Sovjeti može njihova zima. Temperatura u živi je na -40 * po Celziusu. Zahvaljujući tom godišnjem dobu Nijemci se nisu u proljeće šetali Moskvom. Nijemci su krenuli na „ljetovanje“prema Balkanu. Kasnije se ispostavilo da su skupo platili“turističke „ usluge/ od Neretve do Sutjeske/. Da i more može gorjeti pokazalo se te godine kada je Atlantik bio poput buktinje. Navodno je najsigurnije ostati pod zemljom. Židovi nisu ni tamo sigurni. Hitler je svakome „poklonio“Davidovu zvijezdu, nek se zna tko je za metak. Njemačka u zraku ima prvi borbeni mlažnjak sa dva motora a mjesec dana kasnije i Britanija se može pohvaliti sa mlažnjakom. Vračamo se u London na kojeg 550 njemačkih bombardera ispustilo 100 tisuća bombi. Poginulo 1400 ljudi. Nijemci nisu poštedjeli ni katedralu Sv Pavla. Bog će im to vratiti u Dresdenu, a Japancima u Hiroshimi i Nagasakiju. Počela klinička upotreba Penicillina. Iz Kerestinca pobjeglo oko 90 antifašista. Uhvaćeni i strijeljani, među njima i August Cesarec.

Na ceremoniji dodjele Oscara u Biltmore Hoelu 27 veljače 1941 godine za najbolja ostvarenje u prethodnoj godini najboljim filmom je proglašen film „Rebecca“, prvi američki film Alfreda Hitchcocka i jedini koji je osvojio Oscara. Film je inače imao 11 nominacija a osvojio samo dva Oscara. Najviše Oscara – tri, je „ukrao“ film „Bagdadski lopov“. Najveći gubitnik je bio film „Pisno“ –sedam nominacija , bez Oscara. Pjesma koja je osvojila Oscara u kategoriji najbolji filmski song zvala se „When You Wish Upon A Star“ i dolazila je iz filma „Pinochio“. Glazbu je skladao Leigh Harline a stihove Ned Washington. Inače najbolji film iz 1941 godine koji će osvojiti Oscara na ceremoniji 26 veljače 1942 godine zvao se „Kako je zelena moja dolina“, a najbolja pjesma iz filma u 1941 godini bila je ona koja je dolazila iz filma „Budi dobra gospo“ i Zvala se „The Last Time I Saw Paris“ skladatelja Jerome Kerna i tekstopisca Oscara Hammersteina II. Orson Walles snimio „Građanina Kanea“ , po mnogima jedan od najboljih filmova svih vremena, priču nadahnutom životom novinskog magnata Randolpha Williama Hearsta, koji je stvorio senzacionalističko novinarstvo, popularnu“žutu štampu“

U glazbi to je vrijeme još uvijek velikih orkestra Jimmia Dorseya, Glenn Millera i Guy Lombarda.. Na današnji dan na vrhu američke popularne ljestvice našao se, najveći glazbeni osvajač Artie Shaw s pjesmo „Frenesi“ koja je bila punih 13 tjedana na vrhu američke popularne ljestvice.

A na današnji dan, 9 siječnja 1941 godine rođena je američka folk pjevačica i skladateljica, dijete ljubavi meksičkog liječnika i irske učiteljice JOAN BAEZ, autorica mnogih pjesama koje će postati prave himne hipi generacije. Jednako angažirana u glazbi i politici biti će stalno meta vlasti koje će joj povremeno zagorčavati život , a povremeno osiguravati i besplatni smještaj iza rešetaka. Njezin poput kristala čisti glas, jasno se zapazio na New Port festivalu 1959 godine kada je ustvari i počela njezina karijera. Mislim ona u doslovnom smislu te riječi. Sa osamnaest godine , prateći promjene koje su se događale ne samo u glazbi već i društvu aktivno će se uključiti i biti među prvim borcima , ponekada i sama vođa u traženju boljeg puta u budućnost. Zbog svojih nepomirljivih stavova i sukoba sa državom dobiti će i „laskavi“ naziv „kraljica protesta“. U to vrijeme na površinu interesa američke slušateljske publike isplivala je folk glazba a tu je Joan bila, što se ono kaže „tata- mata“. U američkom društvu su nastale promijene i podjele. Na jednoj strani su bili političari i vlast a na drugoj narod i oni bez vlasti. Bilo je to vrijeme besmislenog rata u Vijetnamu, a zbog angažmana u demonstracijama Joan je 1967 godine došla i do željeznih rešetaka. Naravno to joj je samo podiglo cijenu slave među mladim generacijama. Među njima je bio i Biob Dylan. Njihov susret , nakon priče o glazbi i situaciji , te o hipi pokretu završio je u krevetu. Bili su to i ostali najpoznatiji folk ljubavnici. Joan Baez se pojavljivala na svim skupovima gdje je manjina protestirala protiv većine. Prošla je i kroz našu metropolu na putu za Bosnu, otpjevala par pjesama na Jelačićevu placu, iznenađenim prolaznicima . Na američkoj popularnoj ljestvici imala je devet pjesama, od kojih je svakako najpopularnija bila ona pod naslovom „The Night They Drove Old Dixie Down“ koja se prvi put pojavila na američkoj pop ljestvici 14 kolovoza 1971 godine da bi se 2 listopada zaustavila na trećoj poziciji i na njoj se zadržala tjedan dana. Ploča je prodana u preko milijun kopija po cijeni od 8 dolara a našla se i šest tjedana na AC ljestvici slušatelja. Pjesmu je napisao Robbie Robertson lider sastava The Band. Pjesma se nalazila i na šestoj poziciji britanske popularne ljestvice. Danas Joan slavi rođendan i još uvijek je na strani potlačenih i ugroženih. Svaka čast i sve čestitke.

Rekao sam da ću nešto nabaciti i o jednoj pjesmi, koja se na današnji dan 9. Siječnja 1961 godine popela na prvu poziciju američke popularne ljestvice. Skladba se zvala „Wonderland by night“ i prvi put se pojavila na popularnoj ljestvici u studenome 1960 godine, točnije 14 studenog da bi za manje od dva mjeseca dospjela na prvu poziciju. Pjesmu je izvodio mnogima dobro znan orkestar njemačkog multiinstrumentaliste Bert Kaempferta. Pjesma je prodana u zlatnoj nakladi po cijeni od 10 dolara. Inače kratka napomena da je Bert glazbenik čije je ime povezano sa karijerom grupe The beatles, Elvisa Presleya i Franka Sinatre. O našem Ivi Robiću da i ne govorim, jer bi me misli odnijele s onu stranu neba gdje još traje rasprava oko autorskih prava za skladbu „Ta Divna Splitska Noć“ što bi rekao pokojni Ivo Robić ili za „Strangers int he Night“, na čemu b inzistirao pokojni Bert. Ali o tome kada dođe jednom vrijeme, za koje čovjek nikada ne zna kada će i da li uopće doći, Sve je u rukama Božjim.

Obrćao sam da ću napisati par natuknica /nema veze sa tukam/ o jednom poznatom talijanskom kantautoru. Pokojnik se zvao DOMENICO MODUGNO i rodio se na današnji dan 1928 godine, na Siciliji. Pjevačku karijeru je počeo kao glumac , nastavio kao pjevač i završio kao kantautor. Prvi uspjeh je postigao u napulju 1957 godine s pjesmom „Lazarella“ a već godinu kasnije njegova pjesma „Nel Blu Dipinto di Blue“ ili kako se popularno zvala „Volare“ pobijedila je na festivalu u gradu cvijeća i drugih ljepota San Remu. Iste te 1958 godine pjesma se pojavila u konkurenciji za Grammy nagradu/ prvu/ i osvojila dvije Graamy nagrade; kao najbolja pjesma i kao najbolji snimak. I to još na talijanskom jeziku. Pjesma „Volare“se prodala u milijunskoj nakladi po cijeni od 12 dolara.. „Mister Volare“imao je mnogobrojne hitova na ljestvicama u mnogim zemljama , no na američkoj popularnoj ljestvici pojavio se samo još jednom sa pjesmom „Piove“(Cia Ciao Bambina), sa kojom se 9 travnja 1959 godine pojavio na 97-oj poziciji. „Mister Volare“ prestao je zauvijek letjeti u ljeto 1994 godine.

Tko od vas nije čuo za film „Treći Čovjek „ redatelja Carol Reeda. Ulogu trećeg čovjeka igrao je Orson Walles a vodeću glazbenu temu napisao svirač citre bečlija Anton Karas koji je umro upravo na današnji dan 1985 godine. Priča o ovom bečliji koji je od kavanskog svirača postao jedan od najpopularnijih glazbenika čija se tema nalazila na mnogim top ljestvicama i koja se i dan dana čuje nalikuje tugaljivoj melodrami u kojoj Anton završava na kraju tamo gdje je i počeo. Ali to je već jedna druga priča koju ću ostaviti možda za dan njegovog rođenja, 7 srpnja 1906 godine.

Još usputno da pripomenem da se na današnji dan na britansku popularnu ljestvici , na prvu poziciju popela skladba“Imagine“ John Lennona i na toj poziciji ostala 4 tjedna. Pjesma je inače u jednoj anketi eminentnih stručnjaka proglašena za pjesmu dvadesetog stoljeća u kategoriji pjesama sa najboljim tekstom.

I još samo da vas podsjetim da je na današnji dan 1254 godine rođen istraživač i putopisac Marko Polo, za kojeg mnogi da ne kažem većina a gotovo svi Korčulani tvrde da se taj nemirni duh rodio na njihovome otoku. Neki idu tako daleko da znaju i kuću gdje se rodio a ima onih koji uporno tvrde da su poznavali babicu koja ga je porodila/ a koju on nije nikada cijepio protiv „svinjske gripe“. Valjda u ono vrijeme nije bilo svinja/ krmaka je oduvijek bilo/.

Godine 1894, na današnji dan poznati američki pronalazač Thomas Alve Edison je Washingtonskoj Kongresnoj knjižnici predao filmić nazvan „Snimka Kihanja“ načinjena Edisonovim Kinetoskopom, kako bi zaštitio autorska prava. Snimak je napravljen dva dana ranije i prikazuje stanovitog mistera Freda Otta koji pred kamerom kihne/ onda nije bio običaj staviti ruku ispred usta/. Snimak je bio toliko uvjerljiv da su mnogi gledatelji nakon kihanja dotičnom Ottu rekli“nazdravlje“

Godine 1972 , na današnji dan u luci Hing-konga vatra je progutala parobrod „Queen Elizabeth“, koji je više od trideset godina nosio titulu najvećeg broda.

I na kraju , moram se vratiti na početak. Eto pišem vam ja tako ovo što će neki pročitati, drugi odustati na pola teksta, treći već na početku zatvoriti portal kao da su na svršetku; tako to, i čujem poznati glas „golog kuhara“. Onako neobrijan pari mi se kao Clint Eastwood u filmu „Za šaku Dolara“ koji je upravo malo prije završio svoje sto i prvo repriziranje na našem malom TV ekranu, koji nam stalno servira staru hranu, to jest filmove. Doduše i opet sam ga gleda/ zatvorenih očiju/ jer mi je radnja dobro poznata,a kada zatvorim oči onda mi glazbe sjedne slađe, nego što je sijela „ledena princeza“ u fotelju. Razgalamio se čovjek / kao da mu je sarma zagorjela/ i baca drvlje i kamenje na sve osim na samoga sebe. Psuje policiju, što mu je pogledala u „avliju“, i kmeči . bolje reći cmizdri, kaže on bi bio prvi al' su drugi krivi. Iz arhiva mu izvlače neke radnje oko cestogradnje, a gdje ima dima ima i Holdinga…i tako u nekoliko navrata…ali se „smrtni neprijatelj žileta ne da“. Zna on da je napad najbolja odbrana. Nije on veslo sisa, dva se puta nasuka , kažu stan mu važniji nego bračna luka/ ne mislim na Luku pokajnika/. I tako to po onoj narodnoj reci mu prije nego ti reče, u taboru“sarme“ sve po receptu teče. I stvarno mi je dosta klaunovskog posla. Svako dobro želim krevetu se veselim . Sutra nova tema, o čemu, pojma nemam.

Admin · by Admin on 09.01.10 14:57

]

Doc · by Doc on 10.01.10 1:39

10.o1.2010.Na Današnji Dan

Sreo me poznanik, srdačno pozdravio, pitam ga je li ozdravio / bolovao je od kritizerstva/, on me odmjeri od glave do repa i ispali kao grom iz vedra neba, pita: da li ću i noćas , u sitne ure, pisat onu rubriku iz kulture. Odmah sam uočio da je zaljubljenih glazbe i filma. Klimnem pozitivno glavom/nemojte shvatiti da sam klimavac, dapače, što više/, a on me presiječe kao munja i lane/ premda više liči na jelena/: Pazi? Izborna je šutnja. Mogao bi ostati bez glasa. Ja odmah pozovem „Sveca“, smjestim ga u ćošak maloga ekrana i pozovem upomoć nebesa. Tako se to radi, kad te netko davi. Danas su mi uha na odmoru , misli na moru, usrid svita, najlipjega Splita /molim vas nemojte me optužiti kao lokal patriotu“. Znam napamet cijelog Mihanovića/. A u tome gradu, skupila se svita, da u tamu bace gospodara svitla. Ljudi ozbiljni u odjelima, tek što ne rone suze za pokojnikom. Pitam se što se zbilo, kažu umro je naš Ivo/ a ja se odmah sjetio da su ga još ljetos proglasili mrtvacom i čudim se kako to da ga sada sahranjuju/ Valjda je bio u frižideru, na ledu. Znači ja sam stigao na karmine, kroz ovu moju nerazumnu glavu sine. Eto što vam je život, „ništa vengo fantažija“ reka bi jedan ća lipo piva. A ja se odmah sjetih onih stihova/ doduše pripadaju prošlosti a evo primjenjuju se u sadašnjosti /ko' bi gore sad je dole/. A meni to nije ništa čudno, niti neobično, čak više vrlo simpatično. Ostavimo mi pokojnika ima on i drugih briga. A bogme ni majstor „sarma“ mirno ne spava. Naprtili na njega toliko grijeha da će , možda i njega ispovijedat. Ovisi što će biti u nedjelju/na mislim na Anu/. Čovjek se preobratio , crvenu knjižicu zamijenio katekizmom s njim pred vjernicima maše za glasove naše. A stara narodna mudrosnica / opet ja kod latina/, kaže. Čuvaj se onog tko mijenja stranke/ kao čarape/. Doduše ima i onih koji stranke mijenjaju a čarape ne. I tu mi sve nešto smrdi. I od nejasnoća vrvi. I ovog trenutka obuzme me šutnja.

Što se dogodilo na današnji dan, napisati ću, čim doznam. O da, sjetio sam se . Malo prije sam spomenuo šutnju a onda se sjetih jednog pjevača koji je šutio u dubokom snu, polubudan je mrmljao a budan se na pozornici iz petnih žila toliko derao, da su oni na drugom kraju grada mislili da nekoga deru/ mislim kožu, ne društvenu imovinu- sačuvaj Bože/, kao ono živ deran neoderan./ Pogledam u njegov dosje / s oznakom X , strogo povjerljivo/, povirim, i vidim da su sve optužbe /u vezi gubitka sluha slušatelja/ već odavno zastarjele/ kao neki sudski procesi naših „dužnosnika“/ koji su trebali ići na odsluženje sviranja klavira u zatvoreni prostor./. Godina je 1927. Oni koji su zaljubljeni u veliki filmski ekran znaju da će ta godina ostati zapisana velikim slovima u analima filma. Naime te godine progovorio je filmski ekran. Dogodilo se to u četvrtak 6 listopada, točno u 20 sati i 45 minuta u kazalištu braće Warner. Sretnici koji su dobili karte za premijeru prvog zvučnog filma“The Jazz Singers“ uzbuđeni su slušali kako crnom pastom / ili patinom/ za cipele sa filmskog ekrana, onda popularni pjevač, glumac i zabavljač Al Jolson upućuje gledateljima riječi“Vi niste ništa čuli do sada“. Urnebes je bio takav da su nesretnici, koji nisu uspjeli nabaviti kartu, izvan dvorane pomislili da se nešto ozbiljno događa u dvorani. A ustvari i jeste. Nijemi film jer progovorio, a time će mnogi do tada veliki glumci zašutjeti. Jer sada je pored glume i stasa vrlo važan postao i Glas. A svi nisu imali onakav kakvog su gledatelji očekivali i neočekivano su otpisani. A bilo je dosta peripetija oko snimanja tog filma. No o tome drugom prilikom/ možda šestog listopada, ako to dozvoli Božja volja, vi me onda podsjetite./ Tek toliko da vas obavijestim da tom velikom događaju, zamislite, nije nitko od braće Warner prisustvovao. Zašto? Pitanje je sada. No kako ću pisati o pjevaču koji se rodio upravo na današnji dan te „zvučne „godine, ne bih želio da me kritizirate da prelazim sa teme na temu / što mi nije navika,ja sam u tom pogledu sasvim stabilan/. Netko će primijetiti kao kuna/ rađe bih se usporedio sa švicarskim frankom/o španjolsko Franku imam vrlo loše mišljenje, neka mu Bog oprosti zbog nedužnih u Baskijskom gradu Guernici/. Revolucija u Portugalu ugušena, građanski rat u Kini bijesni, u Beču nemiri, a u Sovjetskom Savezu Staljin preuzima kormilo, ledolomac za Sibir vozi prekovremeno. Charles Lindberg preletio Atlantik sam poput lista, pronađena nova, mekša britva za električni aparat, a „Meso i Vrag“je prvi Hollywoodski film „Božanske „ Grete Garbo. Najboljim filmom proglašena su“Krila“. Na ceremoniji dodjele koja se je održala 16 svibnja 1929 godine/Vjerujte mi, bilo bi predugo za objašnjavanje, a naš pjevač je postao već nervozan/ u Roosevelt hotelu u Hollywoodu bilo je prisutno 250 uzvanika, dodjela je trajala četiri minute i dvadeseti dvije sekunde. Najviše nominacija imalo je „Sedmo nebo“-pet uz tri osvojena Oscara, najbolji film imao je dvije nominacije i stopostotni učinak. U prvoj godini dodijele Oscara od njih 15 dodijeljenih samo je jedan pripao ženi, glumici Janet Gaynor za film „Sedmo nebo“. Zanimljivo je i to da slavni Charlie Chaplin čiji je film „Cirkus“/ nema veze sa našim političkim cirkusom/ imao dvije nominacije ali nije osvojio Oscara/ i nikada nije /za taj film u kojem glumi nezaposlenog klauna koji dijeli sendvič s jahačicom konja u koju je potajno zaljubljen nagrađen sa specijalnim Oscarom kao priznanje za autorski rad/. Još samo da otpratimo na vječno počivalište slavnu američku plesačicu i koreografkinju Isadoru Duncan, koja je poginula u tragičnoj prometnoj nesreći. Poznata je i po tome što je bila udata za poznatog Ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina, koji se tri godine kasnije ubio /1925, pišući ljubavne stihove vlastitom krvlju/

Konačno sam došao i do današnje glazbene legende JOHNNIE RAYA, rođenog upravo na današnji dan te značajne 1927 godine i koji će kada poraste postati poznati američki pjevač i skladatelj, zvijezda koja će se rado slušati u mnogim zemljama svijeta, i čija će pojava na bini izazivati val oduševljenja i padavice/ hoću reći u nesvijest i histerije/ O čupanju kosa i dlaka ne ću ni govoriti. To se zna. Ray će tokom karijere prodati na milijune gramofonskih ploča. Njegov uspjeh je to i veći ako se zna da je kao dijete oglušio, kasnije se sluh malo popravio ali je na vrhuncu slave morao nositi slušni aparat. Mnogi su zločesto primjećivali da se na pozornici dere upravo zbog toga što ne čuje samoga sebe. No, uspjeh je postigao upravo zahvaljujući tom kričavom glasu ali mora se priznati i neobično emocionalnom nastupu na pozornici. Po pozornici je radio kojekakve vratolomije a njegov nastup bio je kombinacija seksualnosti i gimnasticiranja. Postao je prvi koji je u ujedinio u jednoj osobi pjevača i sportaša, što će to mnogi kasniji pjevači obilno koristiti/ sjetimo se našeg prošlog gosta Adriana Chelentana“ ili samog kralja Elvisa Pelvisa/ može i Presleya/. Johnnie se nije skrivao da prekrije svoje emocije pa ga nije bilo rijetko slušati kako na bini plače kao kišna godina, jeca iz punog glasa, ako je pjesma bila tužna. Zato je naslijedio i mnoge pridjevke kao „princ naricanja“ , „plačljivko“,“sultan uzdisaja“ i da ne nabrajan, previše bi trajalo/ što ustvari i nije loše,dapače/. Inače je počeo sa glasovirom, prvi nastup imao sa 12 godina. Najprije se sladio sa gospelom i bluesom, a zarađivao za život u Detroitu svirajući i pjevajući po kabareima i noćnim klubovima. Kada je postao slavan snimao je i brojio zaradu. Glumio je i u nekoliko filmova. Ali nečiji uspjeh neki ne mogu mirno otrpjeti i u drugoj polovini pedesetih godina počele su one priče bez pokrića/ kao recimo obećanja što ih neki daju koji se Pantovčaku nadaju/kao da je Ray homoseksualac/ uostalom zamijenio je samo teze/, pa da se drogira, da ne plača ono što se dobiva besplatno…i tako to, što mu je zbog toga popularnost u Americi počela opadati/ manje zlo nego padati/, ali u Britaniji je bio i dalje rado slušan gost. Uz prve dvije stvari koje život kvare došao je i vjerni prijatelj gospodin „Maligani“, a on mu je ispraznio džepove i donio financijske probleme. I vratio se tamo gdje je i počeo , u noćne klubove u kojima život počinje kada većina ide na spavanje. Što i ne mora biti točno, jer evo na primjer većina od vas spava dok ja radim, a nisam u noćnom baru i dočekati ću vjerojatno Zoru ranu. Na divanu. Pokušao se vratiti na glazbenu scenu sa starim poznatim hitovima ali na njoj su već bili novi pjevači koji nisu imali milosti prema uzdisajima srednje-vječnog Johnniea. Od povratka nije ništa bilo, što više došao je prerani odlazak. Johnnie Ray je umro u subotu 24 veljače 1990 godine u 63-oj godini života i pridružio se putnicima koji su te godine išli istim putem kao što su Del Shannon, Sarah Vaughanm Xavier Cugat Greta Garbo, Ava Gardner…. Nakon smrti jedan kolumnist je napisao da je Ray bio nešto između Elvisa Presleya i Franka Sinatre,

Na američkoj popularnoj ljestvici Johnnie Ray je imao trideset hitova , od kojih jedan na prvoj poziciji. Bila je to pjesma „Cry“, koja se pojavila prvi put na američkoj popularnoj ljestvici 24 studenoga 1951 godine, da bi se 29 prosinca našla na prvoj poziciji i na njoj zadržala ridajući iz svega glasa jedanaest tjedana. Pjesmu je pjevao uz pratnju kvarteta The Four Lads. Pjesmu je prodao u zlatnoj nakladi. Prodao je još tri ploče u zlatnoj tiraži od kojih je najpoznatija ona pod naslovom „Just Walking In The Rain“, koja se 27 listopada popela na drugu poziciju američke popularne ljestvice i tamo se zadržala tjedan dana, a ploča je prodana u milijunskoj nakladi po cijeni od 15 dolara- prisjećam vas da su originalnu snimku napravili robijaši, grupa The Prisonaires 1953 godine za SUN kompaniju a ista se u toj verziji prodavala za nevjerojatnih 500 dolara. Uostalom morao je netko hraniti te osuđenike na dugotrajne, doživotne robije ili smrtne kazne. Spomenuo sam da je Ray bio jako popularan u Velikoj Britaniji, gdje je na njihovoj popularnoj ljestvici naslagao 29 hitova, od kojih su tri bila na prvoj poziciji a još devet među prvih deset. Pjesma „Šetamo po kiši“/ divno je šetati kada kiša rominja /, koja se na prvoj poziciji pojavila 12 listopada 1956 godine. I tu bih se oprostio od Raya , iako bih se o njemu mogla napisati jedna vrlo zanimljiva priča. Ali, to jednom drugom(ne)prilikom.

Često kada se odlučim da ću pisati i o drugim događajima koji su se dogodili na današnji dan , toliko se zanesem/ a uvijek sam trijezan, pa se ne mogu pravdati da sam bio pod utjecajem alkohola/, da pišem dok mi ne nestane papira u laptopu. Zato sada stavljam točku. Još ću samo napomenuti da se na današnji dan 1945 godine rodio i ROD STEWART, britanski pjevač i skladatelj koji je počeo sa grupom The Faces, nastavio sa The Five Dimensions, pridružio se skupini The Hoochie Coochie, transferiran u Steampacket grupu, posuđen Shotgun Express sastavu i odmarao sa čoporom Jeff Back Group. Konačno se odlučio i na solo karijeru i ispalo je da je to Rodu bio najpametniji potez. O njegovim uspjesima ću vam govoriti slijedeće godine ako Svevišnji drugačije ne odredi.

Još samo da spomenem malo šašnutog Jerry Lee Lewisa i njegovu pjesmu „Great Balls Of Fire“ sa kojom se on na današnji dan našao na prvoj poziciji britanske top ljestvice u trajanju od dva tjedna

Godine 1917 , na današnji datum, a bila je srijeda u Denveru je umro pukovnik William Frederic Cody „Buffalo Bill, jedan od najcjenjenijih ljudi „Divljeg zapada“. Bio je izviđač, poštanski jahač „Ponny Expressa“ i lovac na bizone. Ekolozi i ljubitelji životinja bi ga „isikli na papar“ kada kažem da je u samo 18 mjeseci ubio 4820 bizina/ buffala/ po čemu je dobio i nadimak. Kasnije je putovao sa kazalištem po svijetu .

I na kraju bio bih jako tužan kada ne bih spomenuo sjajnog pjesnika rođenog na današnji dan u Požegi 1902 godine Dobrišu Cesarića, pjesnika sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje. Njegove pjesme gutaju naprosto generacije čitatelja osobito onih čija je duša veće od tijela/ neću reći ljepša, ali mogu tvrditi bar jednako lijepa/…

Moj prijatelju, mene više nema,

Al nisam samo zemlja, samo trava,

Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,

Samo je dio mene koji spava.

I ko je čita- u život me budi,

Probudi me, i bit ću Tvoja java.

…………………………………………………..

Sav život moj u Tvojoj sad je ruci

Probudi me! Proživjet ćemo oba

Sve moje stihove zadržane sate

Sve sačuvane sne iz davnog doba.

Pred vratima života ja sam prosjak,

Čuj moje kucanje!Moj glas iz groba!

Blue Shadow · by Blue Shadow on 10.01.10 12:31

Doc · by Doc on 11.01.10 2:18

11.01.2010. Na Današnji Dan

Šutnja je zlato, kaže jedna narodna poslovica ,i nastavlja, onaj koji zna šutjeti uistinu je bogat. I zašto se hvatam stalno narodnih izreka kao pijan plota,a ne /kao oni na jednom biralištu iznad Klisa, koji je, ako niste znali, poznat po dobroj pečenoj janjetini/, šake. Druga pak/ malo kosooka/ izreka dolazi i dalekog Kita(ja)/što nema veze sa pjesmom u prozi/ i vrlo je precizna i bez suvišnog objašnjena: „Da si šutio bio bi –mudrac“/ iako svi koji šute i nisu baš mudraci, kao recimo onaj „veličnik“, koji je zastupajući narod u „visokom“domu, odmarao jezik. Zlobnici su govorili da je mozak odavno stavio u hladovinu/ naravno uz veliku mirovinu/. Recimo, jučer su budući „vrhovnici“ trebali biti primjer šutnje. Moš misliti. Kada sam pročitao da „Božji pastiri“ svoje stado tjeraju samo u jednu štalicu, jedva sam uhvatio misli da se ne razlete i odmah, iz istih stopa, žurno ili hitro, može i hitno ne posjete Svetog oca u Vatikanu i ne požale se na njegove pastire. Kada budu birali svoga Poglavara, to je druga stvar, ako i tu ne postoji predizborni tajac. Gong koji označava početak runde doznao je iz prve ruke da i druga strana ima svog vikača. I čemu sada šutnja kad je i slijepi vide. Tko je bolje“šutio“ u zadnja 24 sata/ nema veze sa poznatim tiskom/, najbolje će se čuti u -Ponoć nijemu. Svi će zaboraviti na štednju/ povećat će se potrošnja energije, da bude što toplije/ svi će biti budni, sutra na poslu mamurni/ja bih predložio da sutra bude ne radni dan/, nestrpljenje će u središnjicama doći do Klimaksa, tko će ostati mokre a tko uzdignute glave predvodeći slavlje, teško je sad reći, dok se još kutije otvaraju i glasovi odvajaju. Samo da se ne pridodaju. O mrtvima sve najbolje ali glasati ne mogu/ na glasačkoj znaju listi čak i mrtvi uskrsnuti/ I sada bi se tu zaustavio da mi gong ne zazvoni. A to znači mogući tehnički knock out. Kada sve bude jasno na kraju ću reći glasno, tko će sarmu jesti a tko učit strani jezik.

I molim vas čemu sva ova borba oko fotelja. A možeš ih jeftino kupiti u svakoj propaloj tvrtki. Eto čujem i gazda Perenovca ima financijskih problema/ ustvari tko ih nema/, uz one intimne još ga gnjave s time. Morati će možda prodati flotu, vozni park staviti na transfer, radnike na minimalac, možda, i na socijalac. I uvijek će mu ostati za džeparac. Iako je lonac prazan.

Zato je događaja na današnji dan/ ko na žabi dlaka/ pa ne znam čega da se prihvatim. A kada čovjek ne zna što će, najbolje je otići u „Whisky –A-Go-Go“. Zato moram malo vozit u rikverc. Danas do 1963 godine. A dobro znate, da sam oduvijek volio povijest/ naravno i profesorice, doduše ja sam imao profesora/, jer mi je ta učiteljica života znala često reći po kojoj da krenem cesti. Iako i ona zna biti nepouzdana, pa se na kraju čovjek pita, da li bi riječ vjerovati iz rječnika trebalo izbrisati. Sve bi lakše bilo; obećanje ne moraš održati, zadanu riječ zaboraviti i da ne nabrajam /a mogao bih do sudnjega dana/.

No vratimo se mi u 1963 godinu. Na prvi pogled običnu, ali na drugi vrlo kaotičnu. Bio je petak. Na križanju ulice Elm i Houston. Pred milijunskim TV auditorijem. Tri hica sa šestog kata obližnje zgrade pogodila su Johna Fitzgeralda Kennedya u vrat i glavu. Precizno./ i tu nam nitko ne može muljati, jer smo vidjeli vlastitim očima/. Tko je ispalio hice. Da li je to bio Lee Harvey Oswald ili netko drugi, a Lee postao žrtveno janje o tome se i danas vode rasprave i još je nejasno/ CIA potpuno zanjemila/. No ,sasvim je jasno i sigurno da je vlasnik noćnog kluba Jack Ruby pred TV kamerama uz gomilu policajaca sasuo u Oswalda sve što je bilo u redeniku pištolja. Da li iz ljubavi prema Kennedyju ili po nečijoj narudžbi i o tome se raspravlja. CIA ponovo šuti, dok američki crnci galame iz svega glasa tražeći građanska prava za obojene / čak molim vas i crni seljaci žele bijela građanska prava/. Svašta im pada na pamet! Njihov Matije Gubec zove se Martin Luther King. I nije iz Zagorja već iz Alabame. Gdje je i danju i noću sve crno od crnih stanovnika, kojima bijela policija puni zatvore. Kao zavod za zapošljavanje – nezaposlene, a u zavod se prijavio i nezaposleni John Profumo, koji je dobio nogu iz britanskog Parlamenta/an ti bogca reko bi moj poznanik Štef iz Gubčeva kraja, pa to me podsjeća na nešto svježe,domaće/, zbog nogu izvjesne manekenke Christie Keller, koje je dijelio s ruskim mornaričkim kapetanom Ivanovom. U krevetu su je punili tajnama, koje su iz nje kasnije iscurile.

Oko jedne žene se vrti i svemir a ona oko zemlje. Poručnica Valentina Terješkova je u svemiru a američke žene na ulicama, tvrdeći da se u Sovjetskom savezu više drži do žena nego u Americi, u kojoj su im osigurani svi kućni poslovi. Prema nebu poletio je i „pariški vrapčić“ u 48 godini života, nakon što se od pariških pločnika,preko kabarea i Moulin Rougea popela na samo Olimpiju, Edith Piaf. Čini se da je ta 1963 godina bila u znaku žena. Jer još jedno žensko čeljade je bilo u žiži interesa. Amerikanci su naprosto poludjeli za osmijehom Mona Lise, koja je iz Pariškog Louvrea stigla u posjetu Washingtonu i New Yorku, gdje ju je posjetilo oko dva milijuna ljudi pokušavajući odgonetnuti njen zagonetni pogled. Ustvari mnogi su najprije pokušavali doznati da li je to žensko ili možda muško čeljade. Jer kod Mona Lise moguće su obje opcije. Bar tako kažu, ako ne lažu.

U filmskom svijetu sve je u dominaciji britanske kinematografije. Najboljim filmom proglašen je Ton Jones/ i nema nikakve rodbinske veze s pjevačem, po životnom stilu, to je druga stvar/, koji je imao 10 nominacija za Oscara, osvojio 4 koliko i zanosna „Kleopatra“, po mnogima u najgorem filmu, ali tko je mogao odoljeti ljubičastookoj Elizabethy Taylor. Da su u komisiji za dodjelu Oscara sjedili nevjernici bilo je očigledno jer filmu „Kardinal“ koji je imao čak šest nominacija nisu dodijelili niti jedan golišavi kipić. Mnogi vjeruju zbog –golotinje. Slabo je prošla i „Ljubav sa strancem“, pet nominacija ni jedan pozlaćeni poljubac. Najbolji filmski song dolazi iz filma „Tatino nježno zdravlje“ i zove se „Call Me Irresponsible“ za koju je glazbu napisao James Van Heusen a stihove Sammy Cahn. Najbolji film sa neengleskog govornog područje bio je „Osam i pol“ Federica Fellinija. I sada vidite ovo, da čovjek ne može razumjeti vlastitim ušima. Napomenuo sam da je film „Cleopatra“ ocijenjen visokom ocjenom- katastrofalan. Malo sutra. Tko „šljivi“ stručnjake Akademije. Sluša se glas naroda/ zar je i to moguće; jest u zemlji Utopiji/. Dakle taj film koji je imao devet nominacija i četiri osvojena Oscara na kino blagajnama našao se na prvoj poziciji prema ostvarenoj zaradi na kino blagajnama. Te godine je od prodanih kino ulaznica utržio 26 milijuna dolara svojoj kompaniji 20th Century Fox. Ono, što je bilo najbolje i najvjernije u filmu bile su ljubavne scene prelijepe Cleopatre i njenog dilbera Mark Antonija kojeg je glumio tko drug do Richard Burton. Očevidci tvrde, navodno, da ih je redatelj filma Joseph L.Mankiewicz morao silom razdvajati dok su se ljubili/tko bi to rekao za Elizabethu, za ne povjerovati/.

U glazbi je bilo malo drugačije. Tu se nisu ljubili već samo držali za ruke. Ruke su odvajali samo kada su brojali novac. Naravno radi se o grupi The Beatles, koja je nakon što je osvojila svijet konačno pokorila i Ameriku. Na brzinu su prodali više od milijun ploča pjesme „Želim Te držati za ruku“. Što ne bi bilo nikakvo čudo/ mnogi naši „dužnosnici“ su još brže prodavali državna poduzeća, i tek se sada tu i tamo netko spomene/, ali kada se zna da je ploča u toj nakladi prodana i prije nego što je snimljena/ na „neviđeno“ onda to već spada u onu čuvenu knjigu rekorda/ doduše govore da su neki naši „siromasi“ uzimali proviziju, ne gledajući u vreće s dobivenim novcem/. Sve se vrača sve se plača, osim ako imaš imunitet. Tad si brate zaštićen kao nacionalni park sa svim svojim stanovnicima koji vole –med. Uz Beatlese tu je i /još uvijek živuća grupa/ „Kotrljajuće Kamenje“ i počinje prava utakmica između te dvije skupine, od dužine kosa do veličine usta. I dok se u Britaniji vodi žestoka borba tko će biti prvi ,u Americi je sve jasno. Los Angeles je postao prvi grad u Americi koji je otvorio stvarni disco club. Dogodilo se to u petak/eto vidite kako petak nekome može biti mati a drugome maćeha; ako ste pažljivo čitali znate o kome se radi/,upravo na današnji dan, 11 siječnja te za Kennedya pogubne godine, na Sunset Boulevaru je otvoren „diskač“ pod naslovom „Whiskey –A-Go-Go“. Vlasnik tog novog izuma bio je izvjesni Elmar Valentine, ranije policajac na ulicama Chichaga, koji je već imao ogromno iskustvo sa pijanim gostima. I tu osim što se pilo, treslo i plesalo , bilo je snimljeno i nekoliko albuma u živo, a kroz taj hram zabave prošlo su i neka kasnije slavna imena. Na profitu su bili svi osim novčanika posjetitelja. I dok je svjetleća reklama kluba, pozivala sve da dođu u klub i zabave se , na američkoj top ljestvici nalazila se pjesma pod naslovom „Go away little girl“, koja se prvi put pojavila na istoj 10 studenog 1962 godine da bi se danas spremala da sutra zasjedne na prvu poziciju i tamo ostane dva tjedna . Pjesmu je izvodio Sidney Leibowitz iz Brooklyna, ali širokim narodnim, slušateljskim masama poznatiji kao Lawrence Steve. Ta se ploča prodala u nakladi od preko milijun primjeraka po cijeni od 10 dolara a ista se našla i na prvoj poziciji AC ljestvice slušatelja šest tjedana. Pjesma je bila popularna i u spomenutom disco klubu u koji su mogli doći i maloljetnici , koji su konzumirali samo guste voćne sokove/ da ne bi rekla bi moja pokojna baba Ana/

Spomenuti ću još SLIM HARPOS rođenog na današnji dan 1924 godine, američkog bluesmana, koji ustvari i nije bio Slim već James a nije bio ni Harpo već Moore. Zašto je čovjek mijenjao ime nije mi jasno , kada se meni osobno više sviđa njegovo krsno ime. Ali kod bluesmana sve je moguće. Ustvari prema njima blues je ustvari život Njegov najveći hit na američkoj popularnoj ljestvici zvao se“Rainin' in my heart“/ vrlo znakoviti naslov ovoga trena dok pišem/ a pjesma se našla u svibnju 1961 godine na 34-oj poziciji spomenute ljestvice.

Još bih moga spomenuti i pjesmu „Singing The blues“ o kojoj je već bilo nešto pisano a koja se našla na današnji dan na prvoj poziciji britanske popularne ljestvice u trajanju od tjedan dana i u izvedbi britanskog rokera Tommy Steelea.

A na današnji dan 1922 godine po prvi put je dan Insulin pacijentu koji boluje od šećerne bolesti . Bio je to četrnaestogodišnji dječak Leonard Thumpson koji je uz terapiju nastavio normalan život.

U Newyorškom „Radio City Music Hallu“, na današnji dan 1933 godine, u zgradi Rockenfellerova Centra, prikazan je film“Gorki čaj generala Yena“ i tako je golema dvorana pretvorena u kino sa 6.200 mjesta, oduzevši titulu najvećeg kina na svijetu dotadašnjem prvaku, pariškom „Gaumont Palaceu“, koji je mogao ugostiti 6000 gledatelja.

I evo jedne najnovije vijesti, karakteristične za ovo zimsko doba. Na današnji dan 1962 godine, snježna lavina obrušila se niz planine Anda u Peruu i izbrisala selo i sa njime oko tri tisuće ljudi.

I na kraju što reći. Čuli smo sve. Operimo zube i poći leći. Otresimo se od „šporkice“ rečene u „igri“ i pogledajmo u ono što netko ne vidi. Skupljam dojmove za slijedeće brojeve. O Alki sam govorio , to se i dogodilo, pripetavanje prošlo ,hrana se neće bacit ,samo će teško na želudac pasti. Ljudi se čude, posebno oni iz grude/ mislim rodne/,ne trebaju suze ako će biti bolje , kad čovjek ruku pruža ne treba riječ gruba. Sportski je znati poraz prihvatiti, igru završiti bez faula, ma kakva bila. Sarmu ću i dalje jesti , engleske riječi plesti, punom će parom radit, pravdu i zakon tražit. Ne treba se bojati onog što svima donosi spokoj, doduše nekima sne nemirne , što će pokazati buduće vrijeme.

Admin · by Admin on 11.01.10 22:45

Doc · by Doc on 12.01.10 2:26

12.01.2010.Na Današnji Dan

Duboko razmišljam / je li moguće da mi se to događa/, da li da počnem pisati ili se ostavim „ćorava“ posla. Eto jedan „dalekovidni“,/ koji nosi naočale(-5) dioptrija/, mi predbacuje/važno da ne podbacuje/ da sam, molim vas lijepo , prekršio izbornu šutnju/ a koliko znam ostala je u komadu/ i da sam iz punog glasa šutio. Vidim nema mi spasa. Sada će se žaliti mjerodavnima, da sam njegovog igrača ostavio na pola staze, može i jarbola, jer on uvijek gleda u visinu, ako nije spušten. I da nije bilo moje šutnje sve bi prošlo bez ljutnje.

U male sate gledam „mudru glavu“, ozbiljna lica, očetkao grivu, dlake na licu vode svoju politiku, zapjenio se poput šampanjca/nisam rekao da je pio/, sasuo drvlje i kamenje, na sve oko sebe, osim sebe i one oko sebe/ kakva mudrost/. Svi su krivi . novinari što su živi, što kontra njega pišu, birači što su kratkovidni, na one što iz kuće ne izlaze,što šute i muče/ ne mislim na mučilište/, ljuti se na mrtve što nisu živi, što mu ime ne mogu bar dva puta zaokružiti. Pun je hvale za crkvenjake, sve vjernike i bivše pajdaše, hvale pun je za rodnu „grudu“,gdje ga slave i u snu. Na kraju ipak vrijeme mu se brijat, sarmu podgrijat, galamiti manje, nikoga ne vrijeđati i obavezno bon-ton pročitati. Mora se priznati da je na kraju spustio glavu, za sada pregorio slavu, na kraju čestitao „crvenom neznanju“.

A sportski je poraz priznati, dostojanstvo držati, suparnika poštovati, ne živjet na staroj slavi, u Cestogradnji marljivo radit. Ima tu još komentara al' više nemam snage za mlake limunade. Gledam i novoga gazdu i pitam se hoće li i on njegovati na licu dlaku. Djeluje mirno/Narod kaže iz mire tri vraga vire/. Sam je priznao da ga je gos.“Kivi“ prozvao, da nije strasan, niti previše glasa, ali je tvrdoglav/ nije se usporedio ni sa jednim kopitarom/. Kaže se tvrdoglav ko mazga, premda ima još jedan „dalmatinac“-stranaca i djece ljubimac, koji je jedinica tvrdoglavosti. Recimo jedan „tovar“teži kao „jedan list kupusa u kojeg je umotano mljeveno meso“. Kakav će gazda biti to će se tek vidjeti, bit će mu kaže „galama“ bolje nego nama /to jest njima/. Neće rasipati snagu jer voli samo“jednu stranku“. A čovjek javno moli da ga sav narod voli/ pa čak i onaj koji ga ne voli/, jer on je sviju nada, da opet zavlada pravda. Slušao sam i onog „…čića“krići brate ko vještica, čudim se, tako čovjek mlad , ratoboran ko nerast , zločest kao vrag. Vođa još nije nit sjeo u fotelju, a već mu ogadili jelo. A čujem i gospon „sarma“ na putu je do novog jarana. Po lipoj Rivi sada će šetat , u lipe šinjorine gledat, raditi na natalitetu i trenirati za novu tekmu.

Danas neću ništa o bivšem „kapetanu“što mu je miss Piggy zapaprila sarmu i sve to u jednome danu. Ogolila ga brate ko „golu Maju“ili onu ženskicu „u raju“. Skrušeno je molio da bi oprost dobio, al „snježna kraljica“ kamenog je srca. I tako to biva kad prevlada sila, kad razum oslabi pa se samo grabi, kad se riječi lažne ko bumerang vrate, pa ti sada misli što će sutra biti. Gdje ćeš život provest na toj pozornici.

Osjećam da sam prešao svaku mjeru, i zato ću odmah krenut prema njemu našem današnjem gostu. Najprije ću malo, utonuti misli tamo gdje odavno nismo bili. Godina je 1905. U Rusiji pobuna. Upravo u ovo vrijeme, kada su carski vojnici pucali na mirne demonstrante. Rezultat ove „krvave nedjelje“ bio je naravno krvav, oko 500 ubijenih i daleko više ranjenih. I dok Ruski car Nikola II u Rusiji puca, njemački car Willhelm II po Maroku luta. Japanci porazili Rusku flotu, Norveška se odvojila od Švedske/ zadržala švedski stol/. Dok u Austriji svi imaju opće pravo glasa , u SAD militantni pokret Niegara traži opće pravo glasa za sve muškarce bez obzira na boju kože. Zanimljivo da ti borci protiv diskriminacije nisu to isto tražili za svoje supruge. Einstein objavio Teoriju Relativiteta, /po kojoj je sve relativno, osim smrti, a i ona to može biti ako postaneš besmrtan- nemojte ovo uzeti ozbiljno, to su moje „blesavoće“/. Određen je Sjeverni magnetski (s)pol, a u Britaniji plaćaš ozbiljnu globu ako te policija uhvati da voziš više od 30 km/sat. I dok se još radi na otkrivanju balona za testiranje vozača, dotle belgijski mikrobiolog Jules Jean Baptiste Vincent Bordet otkrio uzročnika Hripavca, ili ti Velikog kašla, oli ti“crnog kašla“ ili „magarečeg kašla“ a može se reći i „kukurikavca“/kojeg sam i ja prebolio zato se jutrom rano dignem/. A kada sam već spomenuo ime Jules napominjem da je te godine umro francuski pisac Jules Verne/ koji je proputovao cijeli svemir, došao u središte zemlje, bio dvadeset tisuća milja pod morem i postao prvi čovjek koji je doputovao do Mjeseca;neka Amerikanci malo pročitaju starinu. Zanimljivo je da je to on učinio ne napravivši ni jedan korak iz svoje radne sobe. To se mašta zove ili vidovitost/ Dame će se ubuduće oblačiti u svilu/ doduše umjetnu/ koju je proizvela britanska tvrtka Courtaulds/ ma što mu to značilo/, a dolijali su i zaraženi od sifilise ili luesa/ što nema nikakve veze sa francuskim carevima, sa onima na ulicama Pariza, e to je drugi par postoli/. Naime her August Wasserman razvio je test/ ključna riječ kod prijenosa bolesti/ na tu opaku bolest zbog koje je „Pariški vrapćić“ imao baš onakav izazovni glas. U cijelom svijetu se priča o „pizzi“. Prva Pice(rija) je otvorila svoja vrata/Bože kakva čarolija/, a zvala se Lombardi, na Spring Streetu u četvrti Mala Italija New Yorku.. Kasnije su navodno Veliku“pizzu“ otvorili Kinezi. Mnogi kažu da se „pizzom“ moglo osladiti i sa nogu/navodno oni koji nisu imali vremena leći/. Izrađen test za testiranje uma/ popularni QI, e da vam je znati, ne bi vjerovali, pa neću ni reći o čemu se radi/. U sportu/ i to bijelom/ je senzaciju napravila amerikanka May Sutton prva Amerikanka koja je u crno zavila sve svoje protivnice u Wimbledonu. Navodno poražene nisu uputili žalbu natjecateljskoj komisiji . Eto, tako, kada smo malo ponovili „Učiteljicu života“i šire što bi rekao jedan moj poznanik koji je u drugom razredu imao dva puta za redom istu učiteljicu, sada se možemo prepustiti jednom od glavnih kauboja WOODWARDU MAURICEU RITTERU, koji je poznatiji kao TEX RITTER,vjerojatno jer je rođen u Texasu. Tex je rođen upravo na današnji dan 12 siječnja godine / e tu opet imamo problema/ jedni su sigurni da je mali uzeo laso u ruke 1905 godine drugi pak da je natakao mamuze 1907 . Vi se odlučite za dulje ili deblje/ mislim uže ili mamuzu/. Iako rođen u toj Saveznoj državi kauboja Tex se baš nije previše u djetinjstvu igrao kauboja i indijanaca, Umjesto rješavanja sporova ratom Tex se više zanimao sa diplomacijom. Nakon završene osnovne škole u Kartagi /ma ne onoj CETERUM CENSEO CHARTAGINEM ESSE DELENDAM/, već onoj Američkoj, upisao je studij prava ,političkih znanosti i ekonomije. No ubrzo je vidio da je od političkog shaw businessa/ bar u ono vrijeme kada još nije pronađena riječ Provizija/ unosniji zabavni i bacio se na proučavanje „mitologije“ Divljeg zapada pokazujući interes za narodne pjesme, te se uskoro i sam pojavio na radio stanici KPRC u Houstonu. Pjevao je i na koje kakvim priredbama, koncertima a noge su ga odvele i na „veliki bijeli put“-Broadway 1930 godine. Sredinom tridesetih godina preselio je na drug kraj Amerike u Hollywood, gdje je odigrao oko 85 filmskih uloga, pjevajući popularne kaubojske /namjerno pišem fonetski/ pjesme u tim filmovima. Naravno da je uvijek igrao ulogu heroja/ on uvijek ostane živ, iako ima i onih koji poslije borbe ostanu živi ali dobiju pridjevak „politički mrtvaci“. Nešto mi poznato / Na filmu se proslavio i njegov konj“Whiteflash“/ koji je kažu bio crn poput ugljena u što ja ne vjerujem/. Uz Gene Autrya i Roy Rogersa najpopularniji je tako zvani „pjevajući cowboy.“/vidi sada ovo/. U četrdesetim godinama je imao svoj vlastiti show a na filmu se pojavio i u ranim pedesetim godinama, osobito je bio zapažen u filmu „High Noon“ u kojem su igrali Gary Cooper i Grace Kelly, pjevajući naslovni song kojeg je kasnije proslavio pokojni Frankie Laine. Treba reći da je taj film imao sedam nominacija za Oscara, osvojio četiri, među inim Oscara u kategoriji najbolja glazba dobio je sjajni Dimitri Tiomkin , dok se i sama pjesma okitila Oscarom u kategoriji najbolji filmski song. U originalu se pjesma zvala“Do not forsake me, Oh my Darlin“ za koju je glazbu napisao Tiomkin a riječi Ned Washington. Inače te 1952 godine najbolji film se zvao „Najveća predstava na svijetu“ nominirana sa šest Oscara , a osvojila pet. A sada poslušajte ovo., stvarno da se čovjek ozbiljno zamisli i postavi pitanje o stručnosti žirija koji odabire nagrađene filmove ili o ukusu publike koja te filmove gleda. Naime na kino blagajnama najveću zaradu od prodanih kino ulaznica ostvario je film „This is Cinerama“, od 15, 400.000 dolara a film je, molim vas, imao samo jednu nominaciji i ostao bez Oscara. Na drugoj je poziciji po zaradi bio spomenuti najbolji film te godine, na trećoj su se otapali“Snjegovi Klomandždra“ sa 6.500.000 dolara u kojem su se sanjkali Gregori Peck i Susan Hayworth, a uz njih je bila i Ava Gardner. Film je inače imao dvije nominacije i ostao bez Oscara. Na četvrtom mjestu po zaradi bio je pustolovni „Ivanhoe“, kojeg sam pokorno priznajem gledao bar pet puta,/đačka usta su govorila zbog Elizabeth Taylor/, dok je moja kolegica iz razreda Slađana potrošila cijeli džeparac na kino ulaznice/ svi su govorili zbog Robert Taylora/Robi i Liz nisu bili u nikakvoj rodbinskoj vezi, nešto se šuškalo u krevetnoj-moguće/. A sada da čovjek padne na leđa i razbije-nos. Na petoj poziciji po zaradi na kino blagajnama bio je film“Hans Christian Andersen“, koji je ubrao za RKO kompaniju 6.000.000 dolara. Film je doduše imao šest nominacija za Oscara ali, pogađate, nije osvojio niti jednoga. Znači ovako, od pet najuspješnijih filmova samo se jedan našao među pet prvih po ostvarenoj dobiti. Kud sam ja skrenuo/ Bože me sačuvaj toga zla/, dalmatinci kažu /„iša na kvasinu“, što su rekli za onog čovika što ima puno satova, da mu se u šufitu sve pomišalo, a dobro se zna gdje se drže dobre ideje/. Vratimo se mi na „pravi“ put, sa kojeg više nećemo skrenuti/opet ja upotrijebio onu strašnu riječ. Dakle još smo uvije kod „Točno u podne“ što nije točno,s obzirom da je na mome satu/ doduše nije kao oni na ruci „bankara- kvasinara“, ali je točan /ka ura/ i vidim da je kazaljka iza ponoći. Dakle ta pjesma koju je moj susjed Petar preveo „Nemoj me napustiti , moja draga“/ Bogme malo je falilo da mu se to ne dogodi“, našla se je 1952 godine dva puta na američkoj popularnoj ljestvici: prvi puta 12 srpnja 1952 godine i dospjela do pete pozicije a ploča je prodana u preko milijun kopija; drugi put se ista našla na američkoj popularnoj ljestvici 20 rujna te godine i dospjela do 12-te pozicije. Inače priča o putu ove pjesme je takova da bi se mogao snimiti jedan poduži dokumentarac, a kako nemam filmsku već onu kameru to tu slikovnu priču nećete vidjeti. Početkom sedamdesetih godina Ritter se „ritnuo“ ponovo u politiku, čak se kandidirao za senatora države Tennessee, no bez odobrenja /stranke -udruženja kauboja nije imao dobru kampanju, pa je doživio sudbinu našeg Clint Eastwooda na kraju/. Birači su smatrali da je bolje imati dobrog gradonačelnika/ hoću reći kauboja /nego lošeg predsjednika. Ironija sudbine je u tome, što je nekoliko godina kasnije na predsjedničko mjesto zasjeo jedan glumac i to molim vas iz B filmske produkcije . No vremena su se promijenila i topli vjetar iz Holly(wooda)gruda je donio prvog čovjeka u Washington/ možda i u Metropoliton. Tex Ritter je umro prije deset dana, hoću reći 2 siječnja 1974 godine pripremajući proslavu svoga 69-og rođendana/ ne smijem ni spomenuti ovu brojku / ušavši među legende country i western glazbe. Na američkoj country ljestvici Tex Ritter imao je 25 pjesama, od kojih tri na prvoj poziciji. Najveći uspjeh je postigao s pjesmom „You Two Timed Me One TimeToo Often“ koja se pojavila na C&W ljestvici 4 kolovoza 1945 godine i na kraju zasjela na prvu poziciju u trajanju od 11 tjedana. I tu bih mu upalio svijeću, Laka mu zemlja bila.

Na današnji dan 1876 godine u San Franciscu je rođen američki književnik Jack London. Književnu karijeru je počeo kao uspješni raznosač leda, potom je napredovao do prodavača novina, unaprijeđen u mornara, da bi prešao za ložača u električnoj centrali i popeo se nakon toga u rang tvorničkog radnika i da ne nabrajam više/ promijenio je radnih mjesta kao jedan naš „dužnosnik“ stranaka; doduše za razliku od Jacka nije ništa napisao/, ili da još malo nabrajam: recimo radio je kao nezaposlenik, bio je slijepi putnik/ s odličnim vidom/, kopač zlata, ratni dopisnik, pjesnik prirode i bunta. Konačno se našao u „Zovu Divljine“ stavljajući „Bijeli Očnjak“ na „Željeznu petu“….Umro je u Glenn Ellenu 22 studenog 1916 godine

I još jedna vijest iz 1969 godine. Po peti puta je rekla DA do groba 46 godišnja Judy Garland svom frizeru izvjesnom Mickey Deansu. Brak je trajao poput utrke na 100 metara. Uzrok , ponovo se pojavio treći- alkohol i droga, koji će je na kraju stajati i života.

Na današnji dan 1926 godine Pasteurov Institut objavio da je pronašao serum protiv tetanusa.

I ako ljudi nisam danas prekardašio nisam nikada. Ali, kada se razbudi siva supstancija/ koja se razlikuje od sive eminencije, koja broji dionice/ onda mi popuste kočnice i tek se na uzbrdici zaustavim ako prije toga ne skliznem i tu ostanem. A malo su se poskliznuli i Božji pastiri , koji umjesto da tumače sveto pismo ubacili se u kampanju, pa ovčicama svojim savjet daju kome da obriju glavu. Vidim to se nije svidjelo ni vođi, koji će im oprostiti grijehe jer su Božji. Sve u svemu dan nas čeka i sve opet ispočetka ako ne napravimo drugačije da ne bude kao prije, jer mnogo je zanimljivije. Evo ovog trena san na mene vreba, još ću malo gledat, nos zavuč u hladnjak, posta neme,prošao je Badnjak, a poslije okrjepe evo opet mene. U novom ću danu liječit staru ranu. Vama nepoznatu.

Blue Shadow · by Blue Shadow on 12.01.10 14:24

Zahvaljujem se za svaki post napisan u ovoj temi... Hvala!

Doc · by Doc on 13.01.10 1:30

13.01.2010.Na Današnji Dan

ANTE VICTORIM NE CANAS TRIUMPHUM su znali reći stari latini kada su se birali članovi Senata. Naš narod je tu „mrtvu“ krilaticu preveo na svoje živo(tno) iskustvo , pa najčešće je čujemo kao : Pripremili ražanj za zeca a zec još u šumi/što volim tu riječ koja asocira na život, kao ono -organ za (uz)disanje/ mislim naše planete/. Ja bih rekao onako prosto / ne prostački/ narodski : ne veseli se prije vremena ili ako bih se držao strogo „mrtvačkog jezika“ onda bi to ovako zvučalo:“Prije pobjede ne slavi trijumf“. Da su se toga držali neki, ne bi brate novce potrošili niti bi napravili opće klanje mladih janjaca i prasadi. I eto sada posla za onaj komitet koji vodi brigu o ljudskim ali i prasećim pravima/. Zašto sam baš povezao čovjeka i prase nije mi sasvim jasno, možda je kriva izjava jednog mog „bivšeg“ poznanika koji mi je slučajno pokazao jednog drugog „još bivšijeg znanca“i šapnuo :Vidi onoga prasca“. Ja se čudim i pitam gdje( jer smo bili na ulici a ne svinjcu, iako je tog trenutka grad bio poput svinjca pun otpadaka), a on meni ,: što se praviš blesav( mislim se u sebi, što se imam praviti, kada sam već poblesavio od koje kakvih afera koji potresaju kunski a kako neće ljudski razum) No, vratimo se mi žrtvama pokolja/ kada se sjetim, sve me nešto steže u Grudi(ma). Sva sreća da je zima pa viškovi hrane neće napasti gljivice truljenja, koje su se inače duboko zavukle u neke strukture,koje se naprosto raspadaju od „smrada“ poput elektrosistema u jednom našem , svjetski poznatom gradu. A opet se čudim kada znam da je u istome bila prva karantena protiv koje kakvih bakterija bacila i gljivica. I brojeći malo/ja najviše volim prstima, u njih sam najsigurniji/, primijetio sam da su oni u zatvorima najsavjesniji građani. Brate izišli na izbore sto posto/ moguće i 200 posto, tamo gdje u zatvorima u jednom krevetu leže po dvoje. Poznato je da su nam zatvori poput sardina. Šteta što ih nema više, glasova bi za „šerifa“ bilo kao kiše. I tako su zatvorenici izabrali svoga „predsjednika“. Neki to povezuju…ali ne smijem reći, da ne dobijem jezik praseći.

Svašta se brate piše u tim novinama, koje neki zovu i tisak/ valjda zbog pritiska na urednike/. Piše se o kriminalu, loše govori o moralu, u crnoj kronici hobotnica više nego na splitskoj peškariji/ribarnici op /, raspravlja se o tome tko je više“peška“/ulovija/ u mutnom, u koju će vatrogasnu postaju doći novi Kanader, tko je koga, gdje i zašto pitanje je manje važno; koliko to se već ispituje -neučinkovito, gdje će koga smjestit kad ga pravda trefi i da ne nabrajam , cijeli bi portal ispunio do kraja. Važne su i sportske vijesti. Lijepo je pročitat o našem Ivici ,koji sebe daje na svakoj utakmici, čovjek se bori dok se ne umori , svi ga hvale , neka takov i ostane. Malo su se na nas satirički osvrnuli naši zapadni susjedi, kao ono Mi veliki oni mali, ostajemo mi kod kuće oni idu na safari. Kaže moj poznanik Jure : e da je nami našega Frane/ misli balunjera/ pokaza bi on njima pošto oka šljiva. Kad bi kenija/ udario/ balun kod (o)Zidanog mosta priša bi jin deželu i završio u autu kod Celovca. I eto ti međunarodnog spora, povreda granice, moj sokole/ koji nas nije volio/. Ajde Jure malo si pretjerao kažem , kao da radiš u njihovoj sportskoj redakciji.

A vidim da sam i ja malo prekardašio, na iste zajahao; sada ću iz sedla do našeg dilbera, hoću reći našeg današnjega gosta. A najprije malo da prolunjamo kroz godine. A godina je Bogme ni malo obećavajuća- 1938. Hitler postaje ministar rata/ kao da si mački dao čuvat ribu/. „pravi čovjek na pravom mjestu. Churchill ne vili kišobrana/ Chamberleina/ kojeg je čini se Hitler nasanjkao i bez saonica. U 10 sati prije podne 12. Ožujka njemačke snage prelaze preko granice Austrije male. Kukasti križ visi po Beču, kao preobraćeni ateisti pred našom crkvom. Od njih pošteni vjernik ne može izmoliti ni očenaš. Nekima se ne sviđa ona rečenica „daj nam danas“jer su se oni već pobrinuli i za ono sutra a i uže i šire kaže poznanik Filip. Valjda duže, upozoravam ga; osim toga uže i šire nikako ne idu zajedno/jedno u drugo to je već moguće/. Ma kako duže i kako ne može kad može. Eto čovječe , skoro se naljutio, kada znam da je većina osigurala svoju užu i širu obitelj i rodbinu. Moram priznati da me malo zatekao/ nisam mislio da je toliko bistar na konkretnoj razini/. Valjda lokalnoj. Ne znam ja o tome ništa. Tabula rasa. A u sebi mislim , u pravu si. I ostanem, što bi rekao moj kolega pjesnik Quintus Horatius Flaccus :“TACITURNIOR EST STATUA“. Kažem vam potpuno sam se okamenio. No vratimo se mi u 1938 godinu. Na dalekom istoku dolazi do bliskog susreta japanaca i sovjeta. Oni koji pozorno prate ovu rubriku sjećaju se da sam već o ovoj godini nešto i pisao , pa se sigurno spominju da se i u SAD-a vodi teška i ogorčena bitka za spas planete . Naime u Veliku Jabuku- New York su se spustili vanzemaljci, prema izgledu čini se da su sa Marsa/ mnogima je kroz glavu prostrujala uzrečica: pao sa Marsa/ bogme neki su pali i iz Engelsa na fakultetu političkih nauka/. Cijeli događaj je prenosio mladi glumac Orson Welles, koji je toliko uvjerio slušatelje radija , prenoseći dramu „Rat Svjetova“/ ugursuz jedan , što bi reko Mujo jaran/ da je nastala takova panika kao recimo od „praseće pandemije“. Jedni su bježali, drugi su drhtali, treći su krali a četvrti su se užicima predali. Statistike sljedeće godine su govorile da je natalitet naglo porastao. Međutim u rodilištima se nije rodio ni jedan marsovac“.

U kino dvoranama gledatelji uživaju u N-toj verziji filma „Avanture Robin Hooda“koji je imao četiri nominacije za Oscara ostvario tri. Svi su guštali u tom filmu. Ženska čeljad je uzdisala za ljepotanom Errol Flynom a muškarci su oči parili i ostale stvari na zanosnom Oliviom de Havilland. Najviše nominacija imao je film „U grob ništa ne nosiš“, sedam nominacija , osvojena dva Oscara. Zlobnici su primijetili da je i to previše i da se članovi Akademije nisu pridržavali naslova. Mnogi su uživali u demonskoj ženi „Jezebel“-Bette Davis koja se žrtvovala za voljenog muškarca u ovom slučaju to je bio neodoljivi Henry Fonda. Zli jezici su odmah dodali da je to namjerno uradila kako bi osvojila Oscara u kategoriji najbolje glavne glumice. Najtužniji je bio film „Mi živimo veselo“, koji je imao pet nominacija ali je ostao bez zlatkovića. I dok neki ostaju bez te prestižne nagrade drugi se molim vas lijepo ljute i galame što su je dobili. Eto, te godine je moj poznanik George Bernard Shaw , star 82 godine dobio Oscara u kategoriji za najbolji scenarij u filmu „Pygmelion“, snimljenom prema njegovom djelu. Kada je to čuo starac se toliko razljutio da je morao uzeti Hoffmanove kapi za srce i iz sebe istresao, da je to uvreda i besmislica jer je on toliko poznat u svijetu da mu takovo priznanje ne treba. Najbolja originalna glazba je dolazila iz filma „Robin Hood“ ,a najuspješniji filmski song se čuo u filmu „Velika emisija 1938“ i zvao se „Thanks For The Memory“, za koju je glazbu napisao Ralph Rainger a stihove Leo Robin.

U Carnegie Hallu, tom svetištu glazbe po prvi put je gostovao jedan swing orkestar. I to kraljevski. Bio je to orkestar dobrog čovjeka-Benny Goodmana u to vrijeme je nosio titulu „kralj swinga/. Jazz glazba je ušla na mala vrata u široku javnost. U isto vrijeme se u Egiptu rodila jedna beba koja će krajem pedesetih i u šezdesetim godinama vedriti i oblačiti na francuskoj rock sceni Malac se zvao RICARDO BITSCH no postati će poznat i popularan pod imenom RICHARD ANTHONY. Richard je bio produkt turskog XY i engleskinje 2X . Djetinjarije radi u Egiptu, ozbiljne stvari u Parizu. Škola mu se i nije baš previše sviđala i više je vremena provodio sa Elvisom Preslyem, Buddy Hollyem Neal Sedakom a družio se i sa braćom Everly sa kojima je bio toliko oduševljen da je donio konačnu i definitivnu odluku da će postati pjevač ili pjevač. Svira saksofon i pjeva rock po pariškim i inim bistroima/ iz kojih ljudi izlaze mamurni/. Godine 1958 potpisuje ugovor sa diskografskom kućom Pathe- Marconi i snima prve ploče. Prvi veliki hit se zvao“Nouvelle Vague“/ ne znam da li ima veze sa Vagama, iz 1960 godine, a preko milijun kopija postiže s pjesmom „J' entends Siffler Le Train“ ili što bi rekao naš narod na čistom engleskom jeziku „500 Miles Away From Home“-1962 godine, a uspješan je bio i sa pjesmom „Le –Sirop-Typhon“ iz 1969 godine. Bio je prvi francuski pjevač koji je snimio jednu rock & roll pjesmu, a bila je to obrada skladbe „Peggy Sue“ iz 1959 godine. Njegove prve ploče prošle su dosta nezapaženo tako da je prvi veći uspjeh postigao s pjesmom Everly braće „Kitty Clown““ također iz 1959 godine.

Utrku na francuskoj rock & Roll sceni vodio je sa Johnny Holidayem, Eddie Mitchelom a bogme i sa našim Matt Collinsom/ tko bi to bio, a da Lisicu nije poljubio/. Johnny je bio žešći glazbenik Egipčanin Anthony kvalitetniji. Osim u Francuskoj bio je popularan i u Parizu, ma ne/šalim se sa ozbiljnim stvarima, ustvari ovo nije „ozbiljna glazba/“, u Britaniji gdje mu se skladba „Cin-Cin“ i „If I Leave You“ u travnju našla na 18-toj poziciji britanske top ljestvice. Koncem šezdesetih godina popularnost se svodi na pojedinačne i povremene bljeskove. No, bilo kako bilo ostati će zabilježen kao pjevač koji je prvi snimio jednu rock ploču u Francuskoj i koji je prvi prodao ploču u nakladi od preko milijunkopija. A to je ono što trajno ostaje zapisano.

A na današnji dan 13 siječnja 1962 godine jedna se pjesma našla na vrhu američke popularne ljestvice. Pjesma se zvala „The Twist“ a izvodio ju je prodavač pilića iz Philladelphie Chubby Checker. Na ljestvici se nalazila dva tjedna, a Chubby je učio plesati slušatelje kako plesati Twist a da ne slomiš nešto u vlastitom tijelu. Pjesma se prvi puta pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 13 studenog 1961 godine da bi se na današnji dan, mjesec dana kasnije, našla i na prvoj poziciji, Ploča s tom pjesmom je prodana u preko milijun kopija po cijeni od 20 dolara, tako da Chubby više nije morao prodavati piliće, sada je uživao u piletini. Zanimljivo je napomenuti da je ovo bio drugi ulazak ove pjesme na popularnu ljestvicu a ono najzanimljivije je to, što je to jedina pjesma u eri Rock& rolla koja se u ponovnom javljanju na ljestvicu popela na prvu poziciju. Inače prvi put je ova pjesma došla na američku popularnu ljestvicu 1 kolovoza 1960 godine, a na prvo mjesto 19 rujna iste godine i tamo bila tjedan dana. Ta se ploča prodavala po cijeni od 30 dolara. Ali ni to nije sve. Pjesma se još jednom našla na američkoj popularnoj ljestvici , sada 18 lipnja 1988 godine u izvedbi Fat Boysa uz vokal Chubby Checkera. Pjesma je došla do 16 pozicije i prodavala se po 3 dolara. Više nikome nije bilo do Twista. Ali, nije ni to sve. Pjesma „The Twist“ sliči kao jaje jajet jedino ako jedno nema dva žumanjka“ pjesmi koja se zvala „What' cha Gonna Do“ od Clydea Mchattera &The Driffters s kojim su s eoni popeli na R&B ljestvicu , na drugu poziciju 1955 godine. Ali i to nije sve…no, već je postalo malo dosadno, drugom prilikom, ako ne dođem u nepriliku zbog „nečitkog „ pisanje i „nerazumljivog „govora“.

Da plimni val nije moda našeg vremena pokazalo se na današnji dan 1903 godine, a bio je utorak, kada je veliki plimski val zahvatio Polinezijske otoke Society i Tuamoto uzrokujući na tisuće mrtvih.

A na današnji dan 1910 godine, dakle prije točno sto godine napravljen je prvi radio prijenos iz Metropolitan Opera House u New Yorku. Bio je to prijenos Mascagnove „Cavallerie Rusticane i „Leoncavallov „Pagliacci“. Rolu Canio u „Pagliacciu“ pjevao je čuveni tenor Enrico Caruso.

I tu bih se zaustavio da me ne bi morali presretati. Ako sam vam dosadan napišite lijepo, čitko i polako/ne znam brzo čitati/. Ako vas nešto zanima, a ja o tome pojma nemam/ kao ono o Ovome imam/ i to mi napišite. Potaknuti ćete moju želju da prebacujem i istražujem . Ako vam se prvi dio ne sviđa samo kažite, ne sviđa se ni meni. Najviše bih volio kada bi se u tom dijelu slova smrzla kao oni jadnici zatrpani u snijegu/ ne mislim na Matu Lovraka./ A sada brzo moram na bankomat , bojim se da oni što se protegao i onaj što se zasladio, ne budu brži od mene. Onda , brajko moj biti će kao na Wall Streetu. Čao ušteđevino, dobro jutro sirotinjo. Naravno da vam želim laku noć…Moje srce je budno a duša razigrana, dočekati će me Zora rana, bez rana.

Doc · by Doc on 14.01.10 3:27

14.01.2010.Na današnji dan

Zapravo još uvijek razmišljam da li početi pisati ili preskočiti ovaj dan. Umor mi zaklapa oči a ruke se žale da su nikakve od nesanice. Duboka je noć, a ponoć tek što nije svojim srebrenim prstima dodirnula kazaljke vremena koje doduše ne žuri ali i ne zaostaje. I ne okreće se za onim što ću ja trebati napraviti. I nije mi baš neki dan. Kada se sjetim strašnog potresa čovjek ne može a da ne razmišlja o tim „siromasima , koji nisu imali ništa , a ostali su sada i bez toga. Čini se da se dragi Bog ozbiljno naljutio na svoje podanike. A onda najprije nastrada sirotinja. Jer ona najviše vjeruje u bolje sutra, oni „provizionaši“ i „perači novca“ su se osigurali i njima je svaki dan dobar. Ali narodna izreka kaže „Ima Boga“. Na kraju svatko dobije svoje. A o našoj trenutačnoj situaciji ne treba ni pisati. Ona je uvijek ista kod kojekakvih „mutikaša“. Treba još napomenuti da je „ledena Ledy“ otišla kod susjeda na derby. Pao je „cmok“, popili su sok, bili potpuno otvoreni za sve, ali se još nije otopio led. Stalno mi se nešto mota po glavi da je janez ne prevari. Valjda ima i ona konja za jahanje./ kud sam ja to dogalopirao/, naravno sada će neki pomisliti da ržem, a ja samo strižem/ ova riječ asocira na pastira/ koji na misi „sarmu“ propagira. A puno me zaboljelo kada je tamo neki „Financial Times“svrstao lijepu našu u krimes. Skoro da su napisali da nam se već djeca rađaju kao dugoprstići/ ja bih takovima prorekao glazbenu karijeru ili u najgorem slučaju ginekologiju. Jednoga dana mogli bi umjetno oplođivati naše jalove zdravstvene fondove, a bogme mogli bi cijepiti i svoju babicu da ne dobije „svinjaricu“.I tako taj čuveni Times perja po našim kriminalozima, puni su hvale za eure nestale, kažu naša Lijpa curi poput rešeta. Koliko se god u nju ulije, sve isteče u džepove malo veće. Sada ću se posvetiti današnjemu danu a sutra ću ponovo podgrijavat „sarmu“. Dobro se zna da je sarma bolja što je starija i smrdljivija. Ne mislim na kanalizaciju, tu metropola ima dobru organizaciju. Čim cijev pukne na jednom mjestu odmah procuri na drugom. To se zove kompenzacija, zlobnici tvrde „makinacija“.I tako narod se zabavlja kao usred Rima. Kruha i igara to je pjesma stara. Obećaj narodu ništa i zaposli se na Bankomatima. Ako se već njima nije za(sladija) onaj što se protega kao da nije spavao cijelu vječnost. Možda će se naspavati i odmoriti u samici. I tu bi se zaustavio, da ne bi dobio/ mislim jezikove juhe/, od recimo gospodina Luke.

No, ostavimo mi naše“Lakije“ i probleme oko rakije, i preskočimo jedno stoljeće i nekoliko desetljeće da dođemo do jednoga cvijeta/ u to vrijeme mladosti/. Godina je 1931. Na istoku ništa novog / čini se da je Remarque pobrkao strane svijeta/ Japan se želi proširiti i na kopno i doslovno otima Mandžuriju od Kine. U Španjolskoj proglašena republika što pak neće spriječiti građanski rat u toj zemlji. U Americi sve više nebodera para nebo, čemu se pridružio i švicarski znanstvenik Auguste Piccard dolazi balonom do stratosfere. Popeo se molim vas/obavezno Lijepo/ va visinu od 17000 metara, kojim su metrom to izmjerili nije objavljeno/ Skoro je tamo zapeo za vrh Empire State Buildinga, najveće zgrade na svijetu visoke 281 metar , kasnije zbog antene povećana na 449 metara. Težinu joj nisu mogli izmjeriti. Broj stanovnika u svijetu se približava brojci od dvije milijarde. Mussolini misli da je to malo i abortus proglašava nezakonitom rabotom a papa Pio XII/ koji je pio samo misno vino/ abortus smatra smrtnim grijehom i onaj muškarac koji ne misli svojom „glavom“ i napravi jednadžbu XX+XY= dijete, na ulazu čekat će ga Dante. Proizveden i prvi brijači električni aparat/ odzvonio je žiletima/. Otkriveni radio valovi, među prvim 98.1 mega Hertz. Možete se inače napiti do grla; protiv mamurluka je pronađen lijek koji se pijeni kao da je propali predsjednički kandidat. U buduće iz New Yorka do New Jerseya nećete morati plivati. Upravo te godine je otvoren most preko rijeke Hudson nazvan George Washington dugačak 1100 metara. Važan je i pronalazak Elektronskog mikroskopa koji može mnogo više povećati od običnog. Neki su to krivi shvatili pa su htjeli mnogo toga povećati. Doduše ima i onih koji bi željeli nešto i umanjiti. Tko bi sve zadovoljio. A pravda je konačno u Americi zadovoljena –Al Capone je konačno dolijao i to zbog utaje poreza.

Čita se „Noćni Let“francuskog pisca i pilota Antoinea de Saint –Exuperya, inače oca „Malog Princa“, belgijski pisac Georges Simenon/ naravno i prezimenom/ u romanu „Odlučni gospodin Gallet“ stvara lik inspektora Julesa Maigreta. Tu je i engleska spisateljica Virginia/ ovo ne morate baš doslovno shvatiti/ Woolf objavila je jedno svoje djelo, a engleski glumac Boris Karloff igra u filmu „Frankeštajn“ koji se temeljio na priči Mary Shelley iz 1818 godine. Najbolji film te godine zvao se „Cimeron“ koji je imao sedam nominacija a dobio samo tri Oscara i jedini je western koji je u prvih pedeset godina dodjele Oscara, dobio to priznanje u kategoriji najboljeg filma. Najlošije je prošao „Maroko“u kojem je igrala Marlene Dietrich. Pjesma koja se našla najdulje na američkoj popularnoj ljestvici zvala se „The Peantur Vender(El Manicero) koju je izvodio Don Aspiazu, koja se na prvu popela 17 siječnja te godine. Te 1931 godine prodala se i jedna zlatna ploča „Suger Blues“ u izvedbi Clyde McCoya koja se na drugu poziciju američke popularne ljestvice popela 14 ožujka.

A te 1931 godine, na današnji dan, u Parizu je rođena djevojčica jedne talijanske cirkusanerice Marie Valente i jednog glazbenika Giussepa CATERINA VALENTE. Majka joj je nasmijavala publiku otac svirao na harmonici. Svoj prvi nastup pred publikom imala je u dobi od pet godina 1936 godine u Stuttgartu. Živeći život djeteta iz cirkusa mnogo je putovala po svijetu a kako je bila talentirana za jezike brzo ih je i učila, pa je imala navodno diplomu za čak 33 jezika, o narječjima neću niti pisati. Željela ja da svi koji slušaju mogu i razumjeti ono što pjeva. Sudbinski je bio dolazak u Njemačku 1953 godine gdje ju je zapazio poznati vođa orkestra Kurt Edelhagen i i zaposlio u svome bandu i već prve godine snima svoju ploču koja je postala i popularna i izvan granica Evrope- Bile su to skladbe „Malaguena „ i „Andaucia“pod imenom „The breeze and I“kompozitora Ernesto Lecuona a koje će snimiti sa orkestrom Werner Millera. koja će dvije godine kasnije postati veliki hit u Americi . Inače prvi snimak je napravila u veljači 1954 godine a pjesma se zvala „Istambul“ a prvi milijunski snimak je napravljen u rujnu te godine. Bila je to pjesma „Ganz Paris traumt von der Liebe“ ili što bi naš narod rekao na materinjem engleskom jeziku „I Love Paris“- „Volim Paris“ Cole Portera. Nakon toga dolazi skladba „Island In the Sun“ i „I will never forget you“. Njezine su pjesme bile popularne u mnogim zemljama jer je Caterina, navodno pjevala na 12 stranih jezika i na malo više od toga narječja. Ipak u kabareima i na snimkama najčešće se pojavljivala na francuskom, njemačkom, talijanskom, engleskom, španjolskom i švedskom. Usputno napominjem da se pojavila i na filmu sa Peterom Alexanderom i u filmu „Casino de Paris“ sa Vitoriom de Siccom i Gilbert Becaudom. Godine 1955 debitirala je na američkoj televiziji. Imala je i svoj vlastiti show. Pravo priznanje dolazi kada se je 1 travnja/ i nije prvotravanjska šala/1959 godine pojavila u hramu francuske šansone pariškoj Olimpiji. Te godine je dobila i priznanje kao najbolje žensko grlo Njemačke. Katerina putuje svijetom , pa je možemo vidjeti u američkom show programu kojeg je vodio Perry Como, te u italiji u tako zvanom „Bonsoir Caretina“. Zlatni disk je dobila za LP „All Star Festival“ za UNICEF. Njezinu skladbu La Golondrina pjevala su i takova imena kao što su Doris Day, Nat King Cole i Edith Piaf. Godine 1964 imala je i svoj američki TV show, a uspješna je bila i u Londonu, Moskvi Kijevu Lenjingradu.. Malo manje uspješna je bila u braku pa se 19 veljače 1971 godine razvela od svog prvog supruga Erika van Aroa za kojeg se udala 1952 godine. Zlobnici tvrde da je to bio i predugačak brak. Te 1971 godine nastupala je i pred američkim predsjednikom Nixonom. Godine 1972 održala je legendarnih 18 koncerata u Peiškoj olimpiji uz Michael Legranda o kojima još i danas pričaju pokojni parižani. Iste godine/ nakon što je skinula crno/ oblači bijelu vjenčanicu i udaje se za britanskog skladatelja i pijanistu Roy Budda/ nema veze sa budizmom/, ali ima veze u toliko što je 1980 godine dobio nogu, a Caterina se posvećuje humanitarnom radu te je imenovana za prvog ambasadora za spas dječjih sela. U povodu proslave pedeset godina aktivnog rada 1986 godine održala je koncert kojeg je vidjelo oko 16 milijuna gledatelja u TV show pod naslovom „Bravo Catrin“. Posljednji nastup je imala u gradu snova i iluzija/ naravno propalih/ Hollywoodu 1987 godine a posljednji nastup u Evropi bio je 1996 godine u Lajpciškoj Operi. Nagrade koje je Caterina Valente osvojila u toku svog aktivnog nastupanja bilo bi previše nabrajati. Završavajući priču o ovoj pjevačici moram reći da će u sjećanju uvijek ostati njen karakteristični glas na kojem će se napajati generacije mladih zaljubljenika u lijepu i vječnu pjesmu.

Kratko napominjem da je na današnji dan umrla Jeanette Mac Donald , najveća glazbena filmska ljubimica tridesetih godina koju su njezini obožavatelji od milja nazivali „američko srce“. Najpoznatiji su njezini nastupi sa pjevačem Eddyem Nelsonom.

Rođendan danas slavi i američka pjevačica Billie Jo Spears , koja je osobito bila uspješna na country polju gdje je imala 34 pjesme, od kojih jednu na prvoj poziciji. Pjesma se zvala „Blanket On The Ground“ i na C&W ljestvici se pojavila 1 veljače 1975 godine. Ista se našla i na popularnoj ljestvici na 78 poziciji. Billie je rođena 1937 godine.

A na današnji dan 1950 godine na američkoj popularnoj ljestvici našla se i pjesma „I can Dream, can't I? u izvedbi Andrews Sisters i na toj se prvoj poziciji zadržala pet tjedana. Pet godina kasnije na isti, današnji datum na prvoj poziciji britanske popularne ljestvice popela se skladba „Mambo Italiano“ u izvedbi Rosemary Clooney i na tom mjestu ostala tjedan dana. Inače da sada nije 02:00 sati ja bih vam o toj pjesmi mogao ispričati jednu zanimljiviju priču ali priznati ćete nema smisla u ovo vrijeme da vas gnjavim.

KRATKA NAPOMENA DA JE NA DANAŠNJI DAN 1900 GODINE ODRŽANA PREMIJERA OPERE „Tosca“ Giacomo Puccinija, a istog datuma, na današnji dan, ali 1914 godine velika francuska glumica Sarah Bernhard koja je vladala kazalištem svoga vremena i nakon amputacije noge u Parisu je primila „Orden časti“.

O najboljem DJ svih vremena Alan Freedu sam već pisao na ovom forumu . sada samo napomena da je na današnji dan u petak na subotu 14 na 15 siječnja organizirao svoj prvi Rock & Roll koncert u St Nichols Areni u New Yorku pred više od 15000 posjetitelja bio je to koncert sa najviše prodanih ulaznica u povijesti američke plesne promocije do tada.

Na današnji dan, 1967 godine održan je prvi skup hipika na polo igralištu u Golden Gate parku u San Franciscu. Skupilo ih se na tisuće da bi se međusobno voljeli, uživali drogu i slušali glazbu-

I sada bih se uistinu oprostio sa vama. Imam još neke važne stvari obaviti ali se vi zato ne morate buditi. Ja ću sve obaviti u tišini, usputno napuniti rezerve šećera u sivoj supstanci da mogu lakše ostati budan prije nego zaspim, želim vam svima laku noć, onima koji sutra rade dobro jutro , a za one treće već ću naći neki pozdrav. Spavajte mirno, sanjajte žurno, ustanite hitro da vam sve sutra bude bistro, Možda će ostati jedino malo mutan ova tekst. Zbog umora i …ne morate baš sve znati…

Blue Shadow · by Blue Shadow on 14.01.10 19:51

Doc · by Doc on 15.01.10 1:14

15.01.2010.Na Današnji Dan

Vi koji ste pažljivo čitali rubriku Na današnji dan, sigurno ste primijetili kada sam jučer sendirao „današnji dan“. Još uvijek zijevam /kao riba na suhom/ i rastežem se/nemojte krivo shvatiti, doslovno značenje/. Vidim i sam da sam malo –puno pretjerao, iako nisam sklon pretjerivanje do onog gdje to radim sa zadovoljstvom / vidi ti mene, tko bi rekao/. A kada je riječ o pretjeravanju ,čujem da su neki ravnatelji u gimnazijama povješali križeve Gospodnje, kao da su Božićne kuglice. Stvarno ne treba pretjerivati. Uostalom lijepo piše „Ne izgovaraj ime Božje uzaludno“ Per analogiam to bi značilo ne razbacuj se slikama Kristovim po hodnicaima i inim prostorijama. Ona ima svoje mjesto . Svetinje treba poštivati na adekvatan način. U školama treba vladati duh jednakosti bez favoriziranja bilo koga i nema veze sa vjernicima. Sa „svojeglavcima“ to je drugo pitanje. I dobro bi bilo da malo pogledaju kako je u drugim zemljama/ a ne da govore iz „trbuha“, mogli bi zabavljati cirkusnu publiku/. Ali to nije moja briga. Kršten sam dva puta a čovjek treba da gleda da ne skrene sa Božjega puta. Slike ne govore o uvjerenju prosvjetitelja. Znam jednoga koji je stalno govorio o poštenju, a sada guli krumpir zbog poštenje u kavezu. Eto toliko po pitanju vjere.

A što se tiče elektrodistribucije tu je sve jasno osim onog nejasnog. Tko je odgovoran što je jedna bolnica iznenada ostala bez električne struje. Po starome, brigo moja pređi na drugoga. Eto , zaboli vas“čoravi kulen“oli ti „slijepo crijevo“, tek što nije prsnulo/ kao recimo pokojnom Rudolfu Valentunu, koga je taj mali „crvuljak“ odveo u nebesa, ili recimo velikom mađioničaru Houdiniju, kojeg je taj“malecki“ koštao života/ i gospođu prirede pod hitno za operaciju. I tek što ga nisu prerezali a ono mrak/obično se kaže kao u rogu/, ja bih se priklonio onoj koja kaže „kao u Srednjem vijeku“. Kirurzi se nađu u neubranom grožđu/ čini se zimska berba/ i onako pipajući uspiju izvaditi. U tom trenutku svjetlo dođe a glavni operater u ruci drži -desni jajnik. Možda sam malo prekardašio ali sve je moguće. Zdravstvena glava se požalio elektro glavonji a ovaj pokaže prstom na onoga ispod sebe. Ovaj se počeše po „jajniku“ i problem je riješen/odstranjen je u međuvremenu i „slijepić“. Još je gospođa u dobitku- gubitka. Od jednog puta izvadili su joj dvije stvari.

Godina je 1909. Prvog dana te Nove 1909 godine najveseliji su bili –umirovljenici u Britaniji. Oni koji su prešli 70 godina u buduće će dobivati mirovine. Nisu Bog zna kolike ali bolje išta nego ništa. Sada će biti malo sitniji, za razliku od britanskih žena koje se bore za ženska prava pa završavaju u „čuzi, gdje štrajkaju glađu. A neće više biti gladnih ni u Armeniji.Za to su se pobrinuli Turci/ svojim sabljama/. Prema gruboj procijeni pobijeno je na tisuće ljudi. Krivnju su Turci prebacili na janjičare, a kako znamo oni nisu Turci. U Nikaragvi bijesni građanski rat. Louis Bleriot , Francuz, prvi je čovjek koji je preletio kanal La Manche. To su mogli Francuzi vidjeti u prvim Filmskim novostima koje te godine Charles Pathe počinje prikazivati. Francuske ulice su osvijetljene neonskim svjetlom kojeg je izumio francuski znanstvenik Georges Claude. Pronađen je i električni toster koji je doduše pekao samo sa jedne strane , dok su se radio valovi širili na sve strane svijeta pa se radio prvi puta upotrijebio za spašavanje na moru kada se brod Republic u Atlanskom oceanu sudario s drugim brodom a pomoć stigla navrijeme. Sjeverni pol je konačno osvojen. Sredinu te beskrajne ledene ljepotice na kraju je ipak ugrijao Robert Peary , pomorski komandant SAD. Čita se „Liliom „ roman Madžarskog pisca Ferenca Molnara. Umro legendarni Geromino, vođa indijanaca plemena Apači. Umro je na farmi u Oklahomi. Njegovo izvorno američko ime bilo je Goyathlay ili „Onaj koji zijeva“/ iako njegovi protivnici tvrde da se Geromino nije nikada uspavao/. Najpopularnija pjesma te 1909 godine bila je ona pod naslovom „Put On Your Old Gray Bonnet“ u izvedbi Hayden Quarteta i koja se našla 18 prosinca te godine na prvoj poziciji američke popularne ljestvice u trajanju od jedanaest tjedana. Popularna je bila i skladba „Shine on, Harvest Moon“ u izvedbi Harry MacDonough & Miss Walton. Pjesma se popela na prvu poziciji američke popularne ljestvice 10 travnja i na toj poziciji ostala devet tjedana. Ova je pjesma bila u sedam navrata na američkoj popularnoj ljestvici, samo te 1909 godine u tri navrata.

Eto u takovim prilikama se rodio naš današnji gost GENE KRUPA američki jazz bubnjar., jedan od najpopularnijih bubnjara prošloga stoljeća. Krupa je zaslužan što su bubnjari dobili ono mjesto u orkestrima ili bandovima koje i zaslužuju. Jer bubnjara malo tko zapazi. Smješteni u dubini pozornice sakriveni ostalim članovima orkestra čini se kao i da ne postoje. A oni su neobično važni u davanju ritma cijelom orkestru i mnogo duže traju ./ sjetimo se da su se tako sporazumijevali mnoga plemena , kako u Africi ali i sunarodnjaci ranije spomenutog Geromina. Sjetimo se mnogih ratova kada su bubnjari bili oni koji su davali ritam same borbe dok ih ne pogode/ mislim strelica ili druga nezgoda/. Gene Krupa je prvi izdigao bubnjara iznad orkestra idući tako daleko da ga je pretvorio u zvijezde orkestra, često i u pravog zabavljača. Osim što je sjajno bubnjao , bio je kao stvoren za zabavljanje publike a okušao se i na filmskom platnu. Isticao se jakim udarcima palice po bubnjevima i neobično dugim solima izazivajući prave „polucije“i „kontrakcije“ kod publike/ zna se na koga se što odnosi/. Bio je toliko popularan da ga više nitko nije htio u svoje orkestre angažirati bojeći se da će im Krupa oduzeti slavu. Činjenica jest da je svojim solima bacao u sijenu sve ostale instrumenta a nakon njegovi sola publika je čupala sve / ako je imala što / i zavladala bi prava histerija. No, ako netko misli da je on bio i najbolji bubnjar tu se grdo prevario. Ali, on je znao iskoristiti maksimum svojim mogućnosti koristeći se svim mogućim trikovima bubnjarskog zanata. Teško bi se mogao usporediti recimo sa Big Side Catlettom ili Jo Jonesom a da ne spominjem Chicha Webba. Nije posjedovao brzinu Buddya Richa, ali se Gene nije time previše opterećivao ni zamarao ,. Dok je bio član orkestra Bennya Goodmana, Krupa je jazz bubnjara učinio eksponiranim herojem o kojem se isto tako govorili kao i o vođi orkestra. Bio je idol mnogih mladih bubnjara koji su ga imitirali, pokušali mu se približiti ali ga nitko u njegovim manirama nije mogao dosegnuti. Žvakajući stalno žvakaču gumu u ustima, naprosto je uništavao svoj alat izdižući pjesmu na sam Olimp mogućeg. Gene Krupa je promijenio mnoge orkestre i manje sastave. Počeo je u malim sastavima, potom u kazalištu, filmu i plesnim orkestrima. Konačno , kada mu je dosadilo bubnjati pod palicom drugoga osnovao je vlastiti sastav koji se pokazao vrlo uspješnim u četrdesetim godinama. Imao je i vokalnog solistu. Orkestar je raspustio 1951/ to je znači da je njegova pjevačica Anita O'Day postala raspuštenica/ i pridružio se drugim orkestrima takmičeći se sa Buddy Richiem u gladijatorskoj areni na opće zadovoljstvo gledatelja. Godine 1959 pojavio se u filmu !The Gene Krupa Story“/ ma što mu to značilo/ , navodno svom autobiografskom filmu. U šezdesetim godinama dolaze poteškoće sa srcem/ a sa pumpom se ne treba igrati/. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je 27 hitova, a najuspješniji su bili naslovi „It All Comes BackTo Me Now“ sa kojom se pojavio prvi put na američkoj popularnoj ljestvici 1 veljače 1941 godine da bi se 22 veljače popeo na drugu poziciju i na njoj ostao tri tjedna. Pjesma se te godine pojavila u još tri navrata u različitim izvedbama na američkoj popularnoj ljestvici. Druga uspješna pjesma se zvala „High On A Windy Hill“ koja se nalazila s druge strane ploče i istog datuma se pojavila na drugoj poziciji ali u trajanju od tjedan dana. Treba reći da se ova pjesma našla u još tri navrata na američkoj popularnoj ljestvici u izvedbi drugih izvođača. Krupa je postao toliko slavan da je njegov orkestar postao ravnopravan sa najpoznatijim orkestrima onog vremena. Mnogi kritičari su mu spočitavali težnju za egzibicionizmom, ali je Krupa svojim načinom i prodorom učinio mnogo za sebe ali i za druge bubnjare koji su dolazili poslije njega. Isto onako kako su generacije mladih kupovale gitare ludujući za rokerima iz pedesetih godina, drugi truba želeći imitirati jednog od najboljih trubača prošlog stoljeća Harry Jamesa, tako su zbog Gene Krupa kupovali i bubnjeve na očaj svojih ukućana i susjeda, pokušavajući imitirati svoga idola „paklenog bubnjara“ Genea Krupu/ne tuču ili grad/. Iako mu je srce znalo preskakati / znači i on je imao ES/ po njemu bi još dugo bubnjao da nije bilo opake leukemije koja ga je pokosila 16 listopada/ u znaku Vage/ 1973 godine.

Na današnji dan 1964 godine umro je Jack Teagarden, američki jazz trombonist i vođa orkestra. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je pet hitova ; najuspješniji je bio naslov“Someone Stole gabriel's Horn“ s kojim se 9 rujna 1933 godine našao na sedmoj poziciji američke popularne ljestvice Umro je 20 kolovoza shrvan plućnom bolešću i alkoholom.

Na današnji dan 1972 godine snimljena ploča“American Pie“ Don Mcleana- „labudova pjesma rock glazbe2 Traje oko 8 ipol minuta a on ju je napisao u sat vremena i ona ga je lansirala u kategoriju superzvijezda Album sa ovom kopijom se prodao u preko dva milijuna kopija a singlu , danas već u trostrukoj ,ilijunskoj nakladi. Pjesma je inspirirana pogibelju Buddy Hollya, Big Bopera i Richia Valensa, a taj dan je Don nazvao „dan kada je umrla rock glazba. Pjesma se pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 27 studenog 1971 godine da bi se 15 siječnja, upravo na današnji dan pojavila na prvoj poziciji na kojoj je ostala četiri tjedna a prodavala se po cijeni od 6 dolara. Pjesma se je našla i na prvoj poziciji AC ljestvice u trajanju od tri tjedna. Inače je Don na američkoj ljestvici HOT 100 imao

deset pjesama.

Godine 1929 godine na današnji datum rođen Martin Luther King, američki vođa i borac za crnačka građanska prava i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1964 godine koju je uživao samo četiri godine dok ga nisu ubili 1968 godine. CIA još uvijek šuti poput ribe.

Godine 1908 , 15 siječnja rođen Edward Teler, američki znanstvenik podrijetlom Mađar , poznat kao „otac“ hidrogenske bombe.

Pitate se sigurno što iza ovoga slijedi

Blue Shadow · by Blue Shadow on 15.01.10 22:52

Doc · by Doc on 16.01.10 1:33

16.01.2010.Na Današnji Dan

O čemu danas i o kome dati mjesto u uvodniku današnjeg dana zaista se ne mogu odlučiti. Ustvari uvijek su isti igrači u igri. Neki naravno više neće igrati za pojedine timove jer su lažirali predizbornu kampanju, pa sada se stranačkom metlom čiste u svih šesnaest/ zapravo ih ima mnogo više/ A i ne sviđa mi se baš ta riječ čistka jer me asocira na tovariša Staljina, koji ne da je čistio on je sve pred sobom naprosto pomeo. Kod nas je to mnogo bezbolnije osobito uz analgetik. A opet čitam jednu izjavu gosp. Kivija koji daje upute gos. Vagi/ koji važe na pravdi/ savjetujući mu da digne/ kakve li teške riječi/ i probudi slovo zakona za one koji su se obogatili nezakonito ,ne da isto trune u ladicama. A dotični savjetnik / koji je za viceve umjetnik/ imao je desetak godina da se uhvati u koštac sa istim problemom. Onaj pak sa satovima nešto se predomišlja. Gleda stalno kako da uhvati najpovoljnije vrijeme da ispočetka krene. Nitko ga neće, š njime u koš za smeće. Tako je to u „trgovini“.No, to nije moja najveća briga. Plašim se za „First Damu“ jer je sve češće vidimo preko na skijanju. Bojim se da ćemo ostati bez starješine a susjedi će dobiti pojačanje. Jeste li vidjeli samo onaj“cmok“. Čuo se kažu neki do onog zaljeva gdje se jedna rijeka ulijeva. Čega će tu još biti brzo ćemo vidjeti. I naravno čuti…cmok …cmok.

A da vidim sada tko će nam danas biti gost u Forumu još se nisam odlučio, no do kraja ove rečenice vjerujem da ću pred sobom imati sliku onog o čemu ću danas pisati. Danas je digitalna tehnika umnogome uznapredovala pa je sve moguće osim / netko će pomisliti da ću reći nemogućeg-čisti ćorak/, dakle osim onog još mogućnijeg. Koliko puta smo za nešto ustvrdili da je došlo do kraja svojih mogućnosti a onda odjednom pronađemo da se te mogućnosti mogu podići na viši nivo. I dok sam ovo „bezvezario“ upalila mi se zelena žaruljica , koja kod mene zasvijetli uvijek kada uđem u „crveno“ Znači ovako, biti će riječi o jednoj pjevačici i jednoj pjesmi. Kako neki misle da previše“trabunjam“u tekstovima i da bi sve mogao reći u jednoj rečenici /prosto proširenoj/, to duboko razmišljam / dogodi se to i meni ponekada/ dokle bi me to odvelo i da li bi tekstovi bili kraći ili možda još i dulji/ ili duži, kako vam više odgovara/. Naime, dotični „primjetljivac“nije mi stavio ograničenja na veznike, zareze, dvotočke , navodne znakove, a ja sam vam ponekada jako nezgodan kod tih pomagala, pa ih nemilice koristim/bojim se da me Helsinški ne uhvati na red, zbog kršenja prava znakovlja, na vlastitu samostalnost./. U takovim slučajevima moja rečenica više naliči na kobasicu, pa se može dogoditi da cijeli tekst napišem u samo jednoj rečenici, koja može biti duža od ovoga kako sada pišem. I kako objasniti čovjeku da nisam napisao više od jedne rečenice kada se je još i više morao mučiti čitanjem teksta /o tumačenju neću ni da govorim/.

Godina je 1959. Uh, što volim tu godinu/ zapravo tu školsku godinu/, u kojoj sam samo u nekoliko sati postao zreo poput kivija./znate da je on izvana dlakav a iznutra zelen/. U rukama sam imao maturu u kojoj su se moji profesori zaklinjali da bi mogao, ako ne biti generalni sekreta partije, ono , najmanje portir u zgradi na Gornjemu gradu, jednog manjeg velegrada ili čak raznosač pošte „generalnom“. O ovoj godini sam možda već i pisao ali nema godine o kojoj sve možeš napisati. Nova godina je loše počela za kubanskog diktatora batistu koji kida na lijevo u Dominikansku republiku. Uzde u ruke uzima Kastro. Nije samo gusto bilo batisti , ništa rjeđe nije bilo ni Dalai Lami/ nema veze čovjek sa ovima koji lamaju/, njemu je što više bilo jako sklizavo, jer se morao niz himalaju spustiti u Indiju. Inače bi ga Kinezi bili ugradili u kineski zid. Hvala Bogu u Indiju je stigao živ. No živi nisu stigli na zakazani koncert u Fargu Buddy Holly, Big Bopper i Richie Valens. Nakon samo nekoliko minuta leta već su bili na zemlji. O tome sam već jučer nešto pisao pa se neću ponavljati/ iako mi se to sviđa/. A na nebo je krenula i Sovjetska letjelica Lunar II, prva /poslije Muje/ koja je stigla na Mjesec. Doduše nije stigla već pala, ali i to se već računa u uspjeh. Nešto kasnije išao ju je potražiti Lunar III, koji je kružeći oko „lica romantičara“slikao i njegovu tamnu stranu, po prvi puta. Time se potvrdilo nepisano pravili da svatko ima i tamnu stranu lica/ kao ono cica sa dva lica“. U Tanzaniji otkriven „spretni čovjek koji se odazivao, zapravo njegov kostur, na ime Homo Habilis./ Sva sreća da nije živio u današnje vrijeme, jer kada“nespretni“ uspijevaju operušati državna poduzeća što bi tek uradio „spretni čovjek“. Pronađen sintesajzer/ svašta pričam/, valjda izumljen taj elektronički instrument koji može oponašati što god želiš/ moš misliti/. Usputno da pripomenem da je najbolji prirodni sintesajzer ima peruanska princeza Yma Simmac , koja je u svojim glasnim žicama nosila raspon od , po nekima šest oktavi/ mogla je pjevati od Šaljapina do Demis Roussosa. Švicarci su pokazali svijetu, po nekima zašto su uspješni/ , ponovo su odbili amandman za davanje prava glasa ženama. Zato su im odobrili proširenje kućnih poslova. Doznali smo te godine da je naša zemlja za 7,6 metara deblja na jugu nego sjeveru. Sada je jasno zašto su šveđani onako štrkljavi

Kazališnim pozornicama strah sije „Nosorog“Eugena Ionescoa dramatičara rumunjskog porijekla, dok „Limeni Bubanj“ njemačkog romanopisca Guntera Grassa zaglušuje kazališne posjetitelje u Njemačkoj. Na filmskom platnu je kao u grotlu vulkana. No mnogima se to svidjelo. Filmskim ekranom hara plavokosa ljepotica Marilyn Monroe u filmu Billyja Wildera „Neki to vole vruće“ Mnogi se pitaju da li tako misli i suprug Arthur Mille. Iako je film izazivao pravo uzbuđenje od sedam nominacija uspio je ugrabiti samo jednog Oscara. Zato se proslavio film „Ben-Hur“koji je imao 12 nominacija i osvojenih čak 11 Oscara. Taj podvig do danas nije nitko premašio , dostigao da /Titanic i Gospodar Prstenova/. Da ni te godine glasači Akademije nisu bili kršteni pokazuje i to što filmu „Priča o opatici“ koja je imala osam nominacija nisu dodijelili niti jednog Oscara. Doći će oni pred lice Božje. Veliku pozornost je izazvao i film „Dnevnik Anne Frank“, koji je imao osam nominacija a osvojio tri golišavca. Usputno da vas /oni koji ne znaju/ da je neki dan bila godišnjica smrti žene koja je pronašla dnevnik i koja je pomagala porodicu Frank.

Na dodjeli Oscara za 1959 godinu čija se ceremonija održala 4 travnja 1960 godine, Oscara za najbolji filmski song dobila je pjesma „High Hopes“ iz filma „Rupa u glavi“. Glazbu je napisao Van Heusen a stihove Sammy Cahn. U filmu je nastupao Fremky Boy-Sinatra , a istu je i pjevao Pjesma se našla i na američkoj popularnoj ljestvici na 30-toj poziciji na koju se prvi put popela 15 lipnja 1959 godine,a prodavala po cijeni od 15 dolara. Inače najveći hit te godine bila je skladba „Mack The Knife“ u izvedbi Bobby Darina, koja se 5 listopada našla na prvoj poziciji američke popularne ljestvice i na tom mjestu se zadržala devet tjedana a ploča je prodana u zlatnoj, milijunskoj nakladi. Inače film sa najvećom zaradom od prodanih kino ulaznice te godine bio je već spomenuti „Ben-Hur“ koji je za Metro-Goldwyn-Mayer kompaniju utržio 36, 992.088 dolara.

Još da napomenem da nas je te godine osim već spomenutih glazbenika , napustio John Foster Dallas u pedesetim godinama državni tajnik, koji se istakao upozorenjima o opasnosti os komunizma a imao je debelo umiješane prste u razvoju hladnog rata. Te godine odlazi i Billie (Eleanor Fagan) Holiday, američka jazz pjevačica, poznata i kao „Lady Day“. Bila je to još jedna žrtva droge i alkohola. A te godine upravo na današnji dan 16 siječnja rođena je buduća pjevačica i skladateljica, tamnoputa djevojčica u Nigeriji koja je krštena pod imenom HELEN FOLASADE ADU,no većina slušatelja ponaosob onih iz devedesetih godina poznaju je pod imenom SADE. Sade je dijete ljubavi između jedne britanke i jednog nigerijca od kojeg je naslijedila i boju kože ali je odrasla u Engleskoj. Već od malih nogu vidjelo se da u maleckoj čuči umjetnička žica a sumnja se opravdala točnom kada se upisala na Umjetničku školu u Londonu., da bi jednoga dana postala poznati dizajner radeći kao model i pjevačica s grupom Arriva 1980 godine. Godine 1983 osnovala je svoj vlastiti sastav. Snimajući pjesme koje je publika slušateljska vrlo rado prihvatila zbog posebnog senzibiliteta njenoga glasa , pa je se može smatrati pjevačicom koja se može slušati u trenucima opuštanja i romantike te meditacije u dvoje. Nastupila je i na velikom filmskom ekranu. Na američkoj popularnoj ljestvici imala je deset pjesama od koji su dvije bile na petim pozicijama ; jedna se zvala „Smooth Operator“ i na popularnoj ljestvici se pojavila 2 ožujka 1985 godine, a na petoj poziciji 18 svibnja i na tom mjestu se nalazila dva tjedna. Ploča se prodavala po cijeni od tri dolara a ista je bila i dva tjedna na prvoj poziciji AC ljestvice slušatelja. Druga skladba se zvala“The Sweetest taboo“ a na američku popularnu ljestvicu HOT 100 prvi put se popela 23 studenog 1985 godine da bi se 1 ožujka smjestila na petu poziciju i na tom mjestu zadržala tjedan dana. I ta se ploča prodavala po 3 dolara a našla se i na AC ljestvici u trajanju od tjedan dana. Naravno da je u Britaniji bila popularnija , pa je na britanskoj popularnoj ljestvici nanizala 13 pjesama od kojih je najpopularnija bila ona pod naslovom „Your Love Is King“ koja se 25 veljače 1984 god . U vrijeme kada se mala Sadu rodila jedna pjesma je slavila svoju šestu godišnjicu dolaska na prvu poziciju britanske popularne ljestvice. Znači da se ista nalazila na prvoj poziciji , upravo na današnji dan 1953 godine i na tom mjestu ostala tjedan dana. Pjesma se zvala“You Belong To Me“/dok se ne dokaže suprotno/ a pjevala ju je velika zvijezda iz pedesetih/ a i ranijih godina/ Jo Stafford. Pjesma je došla na top ljestvicu 14 studenog,samo dva dana nakon što je Jo proslavila svoj 32 rođendan. Pjesmu je napisao Pee Wee King. Iako je pjesma bila samo tjedan dana na prvoj poziciji Jo Stafford se proslavila kao prva pjevačica koja se našla na prvoj poziciji britanske popularne ljestvice, Ova se pjesma nalazila i na prvoj poziciji američke popularne ljestvice i bila je najprodavanija ploča ove pjevačice koja se prodala u preko dva milijuna kopija znači u platinastoj nakladi. Pjesma se pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 9 kolovoza 1952 godine a na prvoj poziciji 13 rujna. Te 1953 godine pjesma se našla u još dva navrata na američkoj popularnoj ljestvici; jednom u izvedbi Patti Page-4-ta pozicija i u obradi Dean Martina-12-to mjesto. Ovo je bila i prva pjesma koja se pojavila na prvoj poziciji čiji su pjevač i producent bili muž i žena.

Na današnji dan 1920 godine, a bio je petak/ zar opet/, najcrnji dan u povijesti američkih ispičutura. Naime stupio je na snagu 18-ti Amandman američkog ustava kojim su SAD-e donijele zakon o prohibiciji. Propisi o prohibiciji su inače postojali još od 1851 godine. Crkva je u piću vidjela grijeh a žene su vidjele opasnost za kuću i porodicu Od početka Prvog svjetskog rata 23 američke države su provodile prohibiciju. Prilikom donošenja zakona gradonačelnik New Yorka je izjavio da će biti potrebno 250 tisuća policajaca da bi je mogli kontrolirati.

U srijedu 1957 godine umro u 89-oj godini života dirigent Arturo Toscanini, u New Yorku, po mnogima najveći dirigent Dvadesetog stoljeća. Počeo je kao violončelist ali se ubrzo prihvatio dirigentske palice uskočivši u izvedbu „Aide“ jer je publika zviždala nesuđenom ravnatelju te opere. Od tada do smrti gostovao je u cijelom svijet postižući svugdje najveće uspjehe-

I kratka vijest iz 1942 godine. U avionskoj nesreći na današnji dan poginula je izuzetno popularne glumica Carole Lombard. Osobito je to bio težak udarac za najvećeg“ muškarčinu“ Hollywooda Clarka Gablea njezinog supruga/ bila je to žena njegovog života, a svatko ima takovu ali je nažalost često ne nalazi ili je nađe prekasno/. Clark je ostatak života tugovao do svoje prerane smrti 1960 godine. I tu bih se zaustavio.

Sada ću krenuti ispočetka. Još jednom pročitati, neke riječi izbaciti, druge uobličiti da na nešto liči. A poslije toga gledat ću u tamu i tražiti ono što je nekad bilo , a sad se ko kamen u grudima svilo. Sutra nas čeka novi dan. Da li i Današnji dan to je teško reći, razmislit ću prije nego krenem leći.

Blue Shadow · by Blue Shadow on 16.01.10 19:25