Forum
Portal
FAQ
Pretraľnik
Registracija
LoginNa današnji dan
Stranica 13 / 41. • 
1 ... 8 ... 12, 13, 14 ... 27 ... 41 
Re: Na današnji dan
by Doc on 08.02.10 1:26
08.02.2010. Da Današnji Dan
Godina je 1990. Njemačka ponovo u komadu. Raspuštena/ nema veze sa raspuštenicama/ Komunistička partija Poljske. Oslobođen Nelson Mendela, nakon što je 27 godina proveo u zatvoru Victor Verster. Taj čelnik Afričkog nacionalnog kongresa je 1964 godine osuđen na doživotnu robiju. Iz libanonskog zarobljeništva pušteni su Robert Polhill i Frank Reed, učitelj koji je tri i pol godine proveo u zarobljeništvu „Islamska zora“/ koju on usputno nikada nije u tim godinama ni vidio/ ,jer oči su mu bile zavezane kroz 24 sata/strašno, da ne kažem užasno/. Još jedan taoc „Islamske zore“je bio u vječnom mraku četiri i pol godine; bio je to irski učitelj Brian Keenan. Pad izraelske vlade i podizanje glasa britanaca zbog osobnih poreza/ kod nas je nametanje“ harača“ prošlo sasvim mirno/. Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj. Na prvim slobodnim izborima u Srbiji na čelo došao Slobodan Milošević / pokazao je da je drugima htio uzeti slobodu, a da nije bio ni milostiv/. Jak potres u Iranu, a Irak napada Kuvajt. Američke trupe u Zaljevu. Margaret Thatcher dala ostavku/ to Jadrliniji nije ni u pomisli, premda je trenutno u stisci/. Defloriran kanal La Manche- probijen kanal ispod njega, može i kroz njega. Boris Jelcin izabran za predsjednika Ruske Federacije,a Gorbačov dobio Nobelovu nagradu za mir, koju je sasvim uredno prihvatio za razliku od Borisa Pasternaka koji ju je morao uljudno odbiti svojevremeno. Ovaj vrli svijet napustio legendarni dirigent , pijanist i kompozitor Leonard Bernstein. U uhu mi još zvoni njegova glazba iz djela „ Priča sa zapadne strane“/sve su oči uprte prema zapadu/, na kojem je te godine životni put završio i Sammy Davis , mlađi u 64-oj godini života nakon duge borbe protiv raka. Svakako trebamo se oprostiti i sa „Božanskom“ Greta Garbom, jednom od najvećih zvijezda hollywoodskog zlatnoga doba. Imala je 84 godine. Pamtimo je iz filma „Kraljica Kristina“ i „Ana Karanjina“. Povukla se u osamu nakon filma „Žena sa dva lica“/zlobnici kažu da je to drugo lice bile sasvim drugačije od prvog, što ima i logike/ , godine 1940. A kada smo već došli do filma i glazbenika da napomenem da je te 63 Oscarove godine najviše priznanja odnio film „Ples sa Vukovima“ , koji je imao 12 nominacija a uzeo je sedam Oscara. Bio je to i debitantski uradak popularnog američkog glumca koji se ovdje pojavio i u ulozi redatelja i u toj kategoriji nagrađen Oscarom. Bio je to i povratak „zaboravljenom „ žanru westerna. Dobro je prošao i film „Dick Tracy“ koji je od sedam nominacija osvojio tri Oscara. Svakako najveći debakl je doživio i film „Kum III“, koji je imao čak sedam nominacija ali je ostao bez Oscara. Time se pokazalo da u Americi nema više moćnih „kumova“ kao u tridesetim godinama ili recimo kao kod nas/ovdje se bez kumova ne možeš ni krstiti, a kamoli vegetu dobiti“/. Oscara u kategoriji najbolje originalne filmske glazbe dobio je John Barry, za glazbu u filmu „Ples sa vukovima“, dok je najboljim filmskim songom proglašena melodija „Sooner Or Late( I Always Get My Man“,iz filma „Dick Trecy, za koju je glazbu napisao Stephen Sondheim. I tako šećući po 1990 godini vratili smo se na njen početak , bolje rečeno u njen najkraći mjesec, točnije u osmi dan toga mjeseca.
Dakle, na današnji dan, 8 veljače 1990 godine, u svojoj kući u Santa Clarita Valley , u Kaliforniji , u samog sebe/ bolje rečeno u glavu/ je ispraznio spremnik iz 22 kalibarske puške/neki tvrde revolvera/, američki pjevač i kompozitor CHARLES WESTOVER, daleko poznatiji pod imenom DEL SHANNON. Pričalo se da je to učinio u stanju duševnoga rastrojstva i uz pomoć sumnjivog antidepresivnog lijeka Prozoca. Del Shannon je rođen u mjestu Cooperswillde u Američkoj Saveznoj Državi Michigan, a prvi instrument koji je svirao bio je kazoo. Majka ga je nakon toga nagovorila da počne svirati ukulele/ što nema veze sa onom doskočicom „krepalo babi tele“/, da bi se konačno zadržao/ne mislim doslovno/ na gitari, posjećujući klubove u kojima su nastupali country pjevači i svirači, da „pokupi“ neke „fore“, gledajući kako to oni rade. Uz svirku počeo je i pjevati, još dok je pohađao školu, najrađe pjesme iz repertoara grupe Ink Spoots. U vojsci je zabavljao svoje kolege i imao je vlastiti show, na američkoj radio stanici u Njemačkoj. Vrativši se kući, zaposlio se u trgovini sagova koje je po danu prodavao a po noći svirao u noćnim klubovima. U to vrijeme je promijenio i ime po nagovoru vlasnika skladišta Cadillaca. Otkrio ga je crni DJ Ollie McLoughin, odveo ga u Detroit , gdje potpisuje ugovor sa Big Top Recordsom. Prvi snimci se nisu svidjeli njegovom menadžeru / bili su prespori/ i nagovara ga na snimanje ubrzanije glazbe. Svirajući jedne noći u klubu „HI-LO“, zapamtio je jedan takt svoga kolege Max Crookea i sutradan napisao pjesmu „Runaway“ svoj najveći i najpopularniji hit. Pjesma se 6 ožujka 1961 godine pojavila po prvi put na američkoj popularnoj ljestvici da bi se 24 travnja našla i na samoj prvoj poziciji na kojoj je ostala četiri tjedna. Ploča s tom pjesmom je prodana u preko milijun kopija po cijeni od 30 dolara. Pjesma je prešla i Atlantik i pojavila se i na prvoj poziciji britanske top ljestvice. Pjesma se našla u Dvorani slavnih Grammya, u Dvorani slavnih Rock & Rolla a nalazi se i na 466 poziciji ljestvice RS500. I pjesma „Hats Of Larry“ postigla je međunarodni uspjeh. U Americi se našla na petoj, a u Britaniji na šestoj poziciji popularne ljestvice. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je ukupno 25 pjesama, jednu na prvoj poziciji i tri singl ploče prodane u milijunskoj nakladi. Posljednja njegova pjesma koja se popela na američku pop ljestvicu se zvala „Sea Of Love“ koja se 12 prosinca 1981 godine pojavila a popularnoj ljestvici , na kraju došla i do 33 pozicije. Imao je i dvije pjesme na AC ljestvici slušatelja. Uz sviranje i pjevanje Del Shannon je pisao pjesme i za druge pjevače, najviše za sastav Peter & Gordon, a postao je producent i glumac. Osobito je bio popularan na Britanskom otočju. Del Shannon je bio u onoj grupi pjevača koje je samo jedan veliki hit izbacio u glazbenu orbitu na kojoj se nalazi i danas.
A na današnji dan 8 veljače 1931 godine u mjestu Marion, Američka Savezna Država Indiana, rodio se američki glumac, idol mladih iz pedesetih godina „buntovnik bez razloga“ JAMES DEAN BYRON. Ostavši rano bez majke, brigu oko njega je preuzeo njegov ujak. Prve glumačke korake počinje u TV reklamama za „Papsy-Colu“, a godine 1951 nastupa u TV filmu „Brežuljak broj jedan“, a potom debitira ispred filmske kamere u filmu „Bajonete na gotovs“. Nastupa na daskama Broadwaya, gdje ga je zamijetio redatelj Kazan, završava glumačku školu a 1955 godine dobiva glavnu ulogu u Kazanovu filmu „Istočno od Raja“, kojim se proslavio u cijelome svijetu, izražavajući u filmu prigušeni protest mlade generacije, glumeći tako uvjerljivo, da se nije moglo točno ocijeniti da li je to uistinu gluma ili stvarni pogled Jamesa Deana,na svijet oko sebe. Iste godine snima i film „Buntovnik bez razloga“, koji mu donosi nezapamćenu popularnost. Potom dobiva i treći film „Div“ u kojem kreira složenu ličnost čovjeka, koji životnu praksu gradi na novcu ali i na neuslišanoj ljubavi prema udatoj ženi. Pod kraj tog filma jureći srebrenim Porcheom Spider iz Hollywooda prema trkaćoj stazi u Salinasu, usprkos upozorenju policije koja ga je zaustavila tog poslijepodneva i upozorila da vozi sporije, James Dean je samo još više pritisnuo papučicu gasa. Kada se konačno zaustavio na jednom drvu uz autocestu, u mjestu Paso Robles tog 30 rujna 1955 godine James Dean je otišao u legendu, da ne kažem mit. Nedovršeni film „Div“ je završio drugi glumac- tako je sa samo tri prava filma, ovaj plavokosi, nježni mladić, nemirnih kretnji, dječačkog izgleda, glave malo uvučene među ramena s rukama utiskanim u stražnje džepove traperica postao legenda s kojom se može uspoređivati samo ona o Humphriju Bogartu. A to vam onda sve govori i bez ove kratke priče.
Sada ćemo se vratiti u godinu 1941. Na današnji dan te godine na 16-oj poziciji američke popularne ljestvice našla se pjesma „So You're The One“ u izvedbi baritona, trubača i vođe orkestra Vaughan Monroa. Njegov prvi hit koji se pojavio na popularnoj ljestvici zvao se „There I Go“ i pojavio se na pop ljestvici 19 listopada 1940 godine, na kraju dospio na prvu poziciju u trajanju od tri tjedna. Njegov najveći hit bila je skladba „Riders In The Sky (A Cowboy Legend) , koja se 14 svinja 1949 godine našla na prvoj poziciji američke pop ljestvice i na tom se mjestu zadržala 12 tjedana.
Godine 1975, na današnji dan , na prvoj poziciji američke ljestvice u trajanju od tjedan dana bila je pjesma „Fire“ u izvedbi grupe Ohio Players.
Na današnji dan 1828 godine rođen je Jules Verne, francuski novelist, koji je bio jedan od prvih pisaca naučne fantastike. Sjetimo se samo nekih njegovih djela kao: „Put u središte zemlje“; „Put na Mjesec“; „20 Tisuća milja pod morem „. Umro je 1905 godine.
Da je diskografska industrija dosta rano došla do spoznaje o piratskim i inim nepodopštinama zaljubljenika zvuka ali i lake zarade, dokazuje i donijeta deklaracija koja je donesena, u srijedu, upravo na današnji dan, 1905 godine, o zaštiti svih gramofonskih snimaka od presnimavanja.
A da je cenzura moćna poznata je stvar. Ali da jedan prirodni natpis na majici može dovesti do prekida koncerta manje je poznato. A to se dogodilo upravo na današnji dan 1977 godine u Londonskoj dvorani „Rainbow“ u kojoj je nastupala grupa „The Strangles“. Nastup je prekinut isključivanjem struje, a povod je bila majica s natpisom „Fuck“ u kojoj se Hugh Cornwell popeo na pozornicu , unatoč upozorenja Visokog londonskog vijeća, da niske strasti i takva pojavljivanja ne dopuštaju koncertne odredbe tog „Visokog Društva/.
No, zato je dopušteno da se na današnji dan 1924 godine u SAD-a izvede prva smrtna kazna u plinskoj komori. I tu ću stati da se malo odmorim. I dok se odmaram, razmišljam o vama, dal' vam riječju spustit tiho snove il' vam oči budnim držati do zore. Odluka je pala , proza je i danas. Naslov ove pjesme je vrlo zanimljiv. „JOŠ JEDNOM“…..“Pratio sam Te na putu moje mladosti. Korak Ti se utiskivao u stope prošlosti, sjene preminulih dana već su se odavno zaogrnule zaboravom. Na Tvojim raspletenim mislima, plovile su plavičaste magle poput providnog tkanja razapete na mjesečini. Bila si još ljepša u ovom noćnom mraku pod nevidljivim obručem razbuđene jeseni. Hod Ti se utapao u tišinu uzdaha, koje nisi u ovoj dalekoj uhvatljivosti mogla čuti. Lutala si po godinama koje su izranjale iz izgubljenosti, pratila si pogledom nepostojeće i slušala svu nečujnost uraslu, u samo jednu riječ neizgovorene šutnje. Spoznala si da je ova noć drugačija, čišća i nevinija, puna grijeha i potajnih neobuzdanih želja. Htjela si nešto , što nisi mogla dohvatiti, a bila si tako blizu. Ponovo si se vratila početku svih traženja. Vjetar je prolazio kroz novu spoznaju punu dima, čežnja rasla poput vala nezasitnog mjesečevog srebra….a Ti si ispružila korak, još jedan prema mome ponoru….gdje Mladost vene , u nijemom parku, u bijelim vazama , na mramornom čelu…“
IGNOSCITO SAEPE ALTERI , NUMQUAM TIBI….DRUGOM ČESTO OPRAŠTAJ, SEBI NIKADA….
Naravno da ću vam oprostiti ako vam se ne čitaju ove moje bezvezarije/ jer ih pišem bez ikakve veze, recimo kuma Ive ili svetog Luke, da ne spominjem i gos. Kivija, što sada viceve priča, i svi oni pojma nemaju gdje je nestala pšenica iz Đakovačkog silosa. Da je kilo, „nije fora“, ali na tisuće tona, tu prste ima Sotona. Krvoglavak kaže, sva je lova od kamiona u kampanju „Prve Dame“utrošena. Nek' se sada češka Miss Piggy, tamo gdje je jako svrbi. U Visokom domu svatko na savjesti ima maču/ol'ti fleku ili mrlju/, bar se tako čini puku što ostaše praznih ruku. Njihova je muka sad' rodila novoga tajkuna. Sve to dobro vide oči pravde al' joj ruka zavezane. Za danas ovoliko, možda malo i previše, ali kada pero uzmem onda mi se svašta piše. Čitajte ono što vas zanima, nešto ćete doznati o Njima…..tim društvenim tekutima.
Godina je 1990. Njemačka ponovo u komadu. Raspuštena/ nema veze sa raspuštenicama/ Komunistička partija Poljske. Oslobođen Nelson Mendela, nakon što je 27 godina proveo u zatvoru Victor Verster. Taj čelnik Afričkog nacionalnog kongresa je 1964 godine osuđen na doživotnu robiju. Iz libanonskog zarobljeništva pušteni su Robert Polhill i Frank Reed, učitelj koji je tri i pol godine proveo u zarobljeništvu „Islamska zora“/ koju on usputno nikada nije u tim godinama ni vidio/ ,jer oči su mu bile zavezane kroz 24 sata/strašno, da ne kažem užasno/. Još jedan taoc „Islamske zore“je bio u vječnom mraku četiri i pol godine; bio je to irski učitelj Brian Keenan. Pad izraelske vlade i podizanje glasa britanaca zbog osobnih poreza/ kod nas je nametanje“ harača“ prošlo sasvim mirno/. Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj. Na prvim slobodnim izborima u Srbiji na čelo došao Slobodan Milošević / pokazao je da je drugima htio uzeti slobodu, a da nije bio ni milostiv/. Jak potres u Iranu, a Irak napada Kuvajt. Američke trupe u Zaljevu. Margaret Thatcher dala ostavku/ to Jadrliniji nije ni u pomisli, premda je trenutno u stisci/. Defloriran kanal La Manche- probijen kanal ispod njega, može i kroz njega. Boris Jelcin izabran za predsjednika Ruske Federacije,a Gorbačov dobio Nobelovu nagradu za mir, koju je sasvim uredno prihvatio za razliku od Borisa Pasternaka koji ju je morao uljudno odbiti svojevremeno. Ovaj vrli svijet napustio legendarni dirigent , pijanist i kompozitor Leonard Bernstein. U uhu mi još zvoni njegova glazba iz djela „ Priča sa zapadne strane“/sve su oči uprte prema zapadu/, na kojem je te godine životni put završio i Sammy Davis , mlađi u 64-oj godini života nakon duge borbe protiv raka. Svakako trebamo se oprostiti i sa „Božanskom“ Greta Garbom, jednom od najvećih zvijezda hollywoodskog zlatnoga doba. Imala je 84 godine. Pamtimo je iz filma „Kraljica Kristina“ i „Ana Karanjina“. Povukla se u osamu nakon filma „Žena sa dva lica“/zlobnici kažu da je to drugo lice bile sasvim drugačije od prvog, što ima i logike/ , godine 1940. A kada smo već došli do filma i glazbenika da napomenem da je te 63 Oscarove godine najviše priznanja odnio film „Ples sa Vukovima“ , koji je imao 12 nominacija a uzeo je sedam Oscara. Bio je to i debitantski uradak popularnog američkog glumca koji se ovdje pojavio i u ulozi redatelja i u toj kategoriji nagrađen Oscarom. Bio je to i povratak „zaboravljenom „ žanru westerna. Dobro je prošao i film „Dick Tracy“ koji je od sedam nominacija osvojio tri Oscara. Svakako najveći debakl je doživio i film „Kum III“, koji je imao čak sedam nominacija ali je ostao bez Oscara. Time se pokazalo da u Americi nema više moćnih „kumova“ kao u tridesetim godinama ili recimo kao kod nas/ovdje se bez kumova ne možeš ni krstiti, a kamoli vegetu dobiti“/. Oscara u kategoriji najbolje originalne filmske glazbe dobio je John Barry, za glazbu u filmu „Ples sa vukovima“, dok je najboljim filmskim songom proglašena melodija „Sooner Or Late( I Always Get My Man“,iz filma „Dick Trecy, za koju je glazbu napisao Stephen Sondheim. I tako šećući po 1990 godini vratili smo se na njen početak , bolje rečeno u njen najkraći mjesec, točnije u osmi dan toga mjeseca.
Dakle, na današnji dan, 8 veljače 1990 godine, u svojoj kući u Santa Clarita Valley , u Kaliforniji , u samog sebe/ bolje rečeno u glavu/ je ispraznio spremnik iz 22 kalibarske puške/neki tvrde revolvera/, američki pjevač i kompozitor CHARLES WESTOVER, daleko poznatiji pod imenom DEL SHANNON. Pričalo se da je to učinio u stanju duševnoga rastrojstva i uz pomoć sumnjivog antidepresivnog lijeka Prozoca. Del Shannon je rođen u mjestu Cooperswillde u Američkoj Saveznoj Državi Michigan, a prvi instrument koji je svirao bio je kazoo. Majka ga je nakon toga nagovorila da počne svirati ukulele/ što nema veze sa onom doskočicom „krepalo babi tele“/, da bi se konačno zadržao/ne mislim doslovno/ na gitari, posjećujući klubove u kojima su nastupali country pjevači i svirači, da „pokupi“ neke „fore“, gledajući kako to oni rade. Uz svirku počeo je i pjevati, još dok je pohađao školu, najrađe pjesme iz repertoara grupe Ink Spoots. U vojsci je zabavljao svoje kolege i imao je vlastiti show, na američkoj radio stanici u Njemačkoj. Vrativši se kući, zaposlio se u trgovini sagova koje je po danu prodavao a po noći svirao u noćnim klubovima. U to vrijeme je promijenio i ime po nagovoru vlasnika skladišta Cadillaca. Otkrio ga je crni DJ Ollie McLoughin, odveo ga u Detroit , gdje potpisuje ugovor sa Big Top Recordsom. Prvi snimci se nisu svidjeli njegovom menadžeru / bili su prespori/ i nagovara ga na snimanje ubrzanije glazbe. Svirajući jedne noći u klubu „HI-LO“, zapamtio je jedan takt svoga kolege Max Crookea i sutradan napisao pjesmu „Runaway“ svoj najveći i najpopularniji hit. Pjesma se 6 ožujka 1961 godine pojavila po prvi put na američkoj popularnoj ljestvici da bi se 24 travnja našla i na samoj prvoj poziciji na kojoj je ostala četiri tjedna. Ploča s tom pjesmom je prodana u preko milijun kopija po cijeni od 30 dolara. Pjesma je prešla i Atlantik i pojavila se i na prvoj poziciji britanske top ljestvice. Pjesma se našla u Dvorani slavnih Grammya, u Dvorani slavnih Rock & Rolla a nalazi se i na 466 poziciji ljestvice RS500. I pjesma „Hats Of Larry“ postigla je međunarodni uspjeh. U Americi se našla na petoj, a u Britaniji na šestoj poziciji popularne ljestvice. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je ukupno 25 pjesama, jednu na prvoj poziciji i tri singl ploče prodane u milijunskoj nakladi. Posljednja njegova pjesma koja se popela na američku pop ljestvicu se zvala „Sea Of Love“ koja se 12 prosinca 1981 godine pojavila a popularnoj ljestvici , na kraju došla i do 33 pozicije. Imao je i dvije pjesme na AC ljestvici slušatelja. Uz sviranje i pjevanje Del Shannon je pisao pjesme i za druge pjevače, najviše za sastav Peter & Gordon, a postao je producent i glumac. Osobito je bio popularan na Britanskom otočju. Del Shannon je bio u onoj grupi pjevača koje je samo jedan veliki hit izbacio u glazbenu orbitu na kojoj se nalazi i danas.
A na današnji dan 8 veljače 1931 godine u mjestu Marion, Američka Savezna Država Indiana, rodio se američki glumac, idol mladih iz pedesetih godina „buntovnik bez razloga“ JAMES DEAN BYRON. Ostavši rano bez majke, brigu oko njega je preuzeo njegov ujak. Prve glumačke korake počinje u TV reklamama za „Papsy-Colu“, a godine 1951 nastupa u TV filmu „Brežuljak broj jedan“, a potom debitira ispred filmske kamere u filmu „Bajonete na gotovs“. Nastupa na daskama Broadwaya, gdje ga je zamijetio redatelj Kazan, završava glumačku školu a 1955 godine dobiva glavnu ulogu u Kazanovu filmu „Istočno od Raja“, kojim se proslavio u cijelome svijetu, izražavajući u filmu prigušeni protest mlade generacije, glumeći tako uvjerljivo, da se nije moglo točno ocijeniti da li je to uistinu gluma ili stvarni pogled Jamesa Deana,na svijet oko sebe. Iste godine snima i film „Buntovnik bez razloga“, koji mu donosi nezapamćenu popularnost. Potom dobiva i treći film „Div“ u kojem kreira složenu ličnost čovjeka, koji životnu praksu gradi na novcu ali i na neuslišanoj ljubavi prema udatoj ženi. Pod kraj tog filma jureći srebrenim Porcheom Spider iz Hollywooda prema trkaćoj stazi u Salinasu, usprkos upozorenju policije koja ga je zaustavila tog poslijepodneva i upozorila da vozi sporije, James Dean je samo još više pritisnuo papučicu gasa. Kada se konačno zaustavio na jednom drvu uz autocestu, u mjestu Paso Robles tog 30 rujna 1955 godine James Dean je otišao u legendu, da ne kažem mit. Nedovršeni film „Div“ je završio drugi glumac- tako je sa samo tri prava filma, ovaj plavokosi, nježni mladić, nemirnih kretnji, dječačkog izgleda, glave malo uvučene među ramena s rukama utiskanim u stražnje džepove traperica postao legenda s kojom se može uspoređivati samo ona o Humphriju Bogartu. A to vam onda sve govori i bez ove kratke priče.
Sada ćemo se vratiti u godinu 1941. Na današnji dan te godine na 16-oj poziciji američke popularne ljestvice našla se pjesma „So You're The One“ u izvedbi baritona, trubača i vođe orkestra Vaughan Monroa. Njegov prvi hit koji se pojavio na popularnoj ljestvici zvao se „There I Go“ i pojavio se na pop ljestvici 19 listopada 1940 godine, na kraju dospio na prvu poziciju u trajanju od tri tjedna. Njegov najveći hit bila je skladba „Riders In The Sky (A Cowboy Legend) , koja se 14 svinja 1949 godine našla na prvoj poziciji američke pop ljestvice i na tom se mjestu zadržala 12 tjedana.
Godine 1975, na današnji dan , na prvoj poziciji američke ljestvice u trajanju od tjedan dana bila je pjesma „Fire“ u izvedbi grupe Ohio Players.
Na današnji dan 1828 godine rođen je Jules Verne, francuski novelist, koji je bio jedan od prvih pisaca naučne fantastike. Sjetimo se samo nekih njegovih djela kao: „Put u središte zemlje“; „Put na Mjesec“; „20 Tisuća milja pod morem „. Umro je 1905 godine.
Da je diskografska industrija dosta rano došla do spoznaje o piratskim i inim nepodopštinama zaljubljenika zvuka ali i lake zarade, dokazuje i donijeta deklaracija koja je donesena, u srijedu, upravo na današnji dan, 1905 godine, o zaštiti svih gramofonskih snimaka od presnimavanja.
A da je cenzura moćna poznata je stvar. Ali da jedan prirodni natpis na majici može dovesti do prekida koncerta manje je poznato. A to se dogodilo upravo na današnji dan 1977 godine u Londonskoj dvorani „Rainbow“ u kojoj je nastupala grupa „The Strangles“. Nastup je prekinut isključivanjem struje, a povod je bila majica s natpisom „Fuck“ u kojoj se Hugh Cornwell popeo na pozornicu , unatoč upozorenja Visokog londonskog vijeća, da niske strasti i takva pojavljivanja ne dopuštaju koncertne odredbe tog „Visokog Društva/.
No, zato je dopušteno da se na današnji dan 1924 godine u SAD-a izvede prva smrtna kazna u plinskoj komori. I tu ću stati da se malo odmorim. I dok se odmaram, razmišljam o vama, dal' vam riječju spustit tiho snove il' vam oči budnim držati do zore. Odluka je pala , proza je i danas. Naslov ove pjesme je vrlo zanimljiv. „JOŠ JEDNOM“…..“Pratio sam Te na putu moje mladosti. Korak Ti se utiskivao u stope prošlosti, sjene preminulih dana već su se odavno zaogrnule zaboravom. Na Tvojim raspletenim mislima, plovile su plavičaste magle poput providnog tkanja razapete na mjesečini. Bila si još ljepša u ovom noćnom mraku pod nevidljivim obručem razbuđene jeseni. Hod Ti se utapao u tišinu uzdaha, koje nisi u ovoj dalekoj uhvatljivosti mogla čuti. Lutala si po godinama koje su izranjale iz izgubljenosti, pratila si pogledom nepostojeće i slušala svu nečujnost uraslu, u samo jednu riječ neizgovorene šutnje. Spoznala si da je ova noć drugačija, čišća i nevinija, puna grijeha i potajnih neobuzdanih želja. Htjela si nešto , što nisi mogla dohvatiti, a bila si tako blizu. Ponovo si se vratila početku svih traženja. Vjetar je prolazio kroz novu spoznaju punu dima, čežnja rasla poput vala nezasitnog mjesečevog srebra….a Ti si ispružila korak, još jedan prema mome ponoru….gdje Mladost vene , u nijemom parku, u bijelim vazama , na mramornom čelu…“
IGNOSCITO SAEPE ALTERI , NUMQUAM TIBI….DRUGOM ČESTO OPRAŠTAJ, SEBI NIKADA….
Naravno da ću vam oprostiti ako vam se ne čitaju ove moje bezvezarije/ jer ih pišem bez ikakve veze, recimo kuma Ive ili svetog Luke, da ne spominjem i gos. Kivija, što sada viceve priča, i svi oni pojma nemaju gdje je nestala pšenica iz Đakovačkog silosa. Da je kilo, „nije fora“, ali na tisuće tona, tu prste ima Sotona. Krvoglavak kaže, sva je lova od kamiona u kampanju „Prve Dame“utrošena. Nek' se sada češka Miss Piggy, tamo gdje je jako svrbi. U Visokom domu svatko na savjesti ima maču/ol'ti fleku ili mrlju/, bar se tako čini puku što ostaše praznih ruku. Njihova je muka sad' rodila novoga tajkuna. Sve to dobro vide oči pravde al' joj ruka zavezane. Za danas ovoliko, možda malo i previše, ali kada pero uzmem onda mi se svašta piše. Čitajte ono što vas zanima, nešto ćete doznati o Njima…..tim društvenim tekutima.
Doc- highly respected member
-
Broj postova: 223
Location: Nova Gradiška
Points: 230
Registration date: 07.02.2008 
![[Vrh]](http://illiweb.com/fa/prosilver/arrow_up.gif){kind=icon}
Re: Na današnji dan
by Blue Shadow on 08.02.10 15:05
_________________
Kraljevska je stvar činiti dobro i o sebi slušati loše. (Antisten)
Blue Shadow- Top poster
-
Broj postova: 1228
Location: Nova Gradiška
Points: 757
Registration date: 02.01.2008 -
Re: Na današnji dan
by Doc on 09.02.10 1:01
09.02.2010. Na Današnji Dan
Smrt alkoholu! Živjela prohibicija. Godina je 1909. Amerikom se širi“suša“. Čovjek je naprosto prisiljen da pije mlijeku. Ne daj Bože, u velikoj nuždi/ ma ne onoj/ čak i vodu/ nevjerojatno!/. To je bilo više nego ponižavajuće za „mokru braću“. Prava diskriminacija. I kako se smanjuje količina alkohola istom brzinom raste i krijumčarenje istog. To se zove obrnuto proporcionalno. To vam je slično kao, kada krug oko Rolexa biva uži, sve više se širi krug dobro stojećih lovaca u mutnom. Obrnuto proporcionalno. Jedino su kune i euri upravno proporcionalni. Viša pozicija- više prljavoga novca/ zato mnogi „nedodirljivi“ i peru ruke. Poput Pilata/. No, vratimo se mi u 1909 godinu, kada je kriminal cvjetao poput rasute pšenice u Đakovu. Tučnjave i pucnjave na svakome koraku. A gdje ima toga ima i mrtvih. Počinitelji ako ih se uhvati plate / ne mislim potplate/ teške kazne. Recimo kao u Francuskoj gdje su te 1909 godine četiri ubojice javno giljotinirali. Odsjekli im glave kao da su pilići. Bogme gadno. A ružno se piše i madam Popov, koju su konačno upecali u Rusiji i stavili toj mirnoj ženici koja ni mrava ne bi zgazila/ na dušu 300 ubojstava/ što kažete, kao da je plaćena po glavi/. Jack Trbosijek iz maglovitog Londona je pravi diletant prema gospođi Popov. I dok je Popova stigla u zatvor, američki kapetan fregate Robert Peary stigao je na Sjeverni pol. Iz šestog pokušaja/ znači nikada ne treba odustati , strpljene se isplati/. To je izazvalo euforiju u Americi a pravi delirij oduševljenja izazvala je vijest da je u jednom indijanskom rezervatu / to vam je nešto kao Konc-logori, bez plinskih komora/ umro stari poglavica Apaša- Geromino, vođa posljednjeg ustanka protiv bljedolikih. Neuspješno. Zato je bio uspješan korejski terorist koji je ubio japanskog princa Ita. A da se pronađu ubojice obično se angažira detektiv iz popularne policijske serije Nick Carter , kojeg je igrao Andre Liabel. Kakvi DNK,i ostale fore. Nick samo pogleda mjesto zločina i podigne optužnicu, kojom na kraju obriše /znate već/. Čini se da je pravosuđe i tamo radilo“ svoj posao“. A to znači- ništa i pod budnim okom hobotnice/ kakvog li glavonošca./. I dok neki napuštaju ovaj svijet drugi na njega dolaze. Radi biološke ravnoteže. Među inim, prvim plačem su obznanili svoj dolazak David Niven, james mason, Errol Flynn, Elia Kazan/ onaj koji će Jamesa Deana , pretvoriti u „buntovnika bez razloga“ –s razlogom/, sve same buduće muškarčine i popularne filmske face. Ali , danas ću se zadržati na jednom nježnom, poput satena stvorenju. I to malo duže, da je temeljito obradim/ nemojte biti takvi/.
Krasotica o kojoj će biti riječi rođena je u mjestu Marco de Conavezas u Portugalu,/ istom onom kojeg je često spominjala moja pokojna profesorica iz matematike( Bog joj dao spokoj duši), kada ne bih znao izvaditi drugi korijen iz nula. Ona bi čupala tada korijenje kose na glavi i spominjala nešto kao španska sela i portugalske varoši. Možda baš i ovu koju sam malo prije naveo/. Dakle u utorak, a to je danas, 9. veljače te pretpotopne 1909 godine rođena je djevojčica koju su krstili imenom MARIA do CARMO MIRANDA daCUNHA/ da jezik polomiš/, koja će kasnije to dugo ime kao i haljinu skratiti i postati poznata i popularna pod imenom CARMEN MIRANDA. Iako je rođena u Portugalu, ona će sve što je dobila u ivotu ostvariti u južnoj Americi, točnije u zemlji kave i pirana- Brazilu. U Glavu Šečera-Rio stigla je kao djevojčica, ali će se uspješno probijati do trona najpopularnije pjevačice, glumice i zabavljačice te zemlje Arara, nogometa i sambe. Popularna na sceni i iza nje/zlobnici kažu još i popularnija/. Karijeru je počela u kabareima i noćnim klubovimaKoji rade do ranih jutarnjih sati/, potom se je preselila pred mikrofon da bi na kraju završila ispred filmske kamere u gradu snova, često i izgubljenih iluzija –Hollywoodu. U taj obećani raj je došla 1933 godine, sa nepune 24 godine i u sebi imala još štošta / kažu da se na njoj još osjećao svježi miris Amazonske prašume/ i odmah se pojavila u filmu „Hallo Hallo Brazil“, koji ju je uzdigao u svijet uspjeha i slave. Pojavljuje se i na daskama koje život znače na čuvenom Broadwayu, ali i diljem Amerike. Zlobnici kažu da su uz Mirandu morala neprestano dežurati vatrogasna kola i izvježbani pirotehničari, jer dotična portugalka s putovnicom iz Brazila i radnom dozvolom Amerije je slovila kao „brazilska seks bomba“. Neki čak tvrde da su ime tog novog razornog oružja uvrstili ček i u služben vojne rječnike, a neki idu tako daleko da tvrde da su je „visoki“ vojni stručnjaci promatrali i imali u svojim rukama pazeći da ne dotaknu fitilj. Ode Pentagon! U Hollywoodu je snimila dosta filmova , uglavnom glazbene komedija. Uostalom njoj je uvijek bilo stalo do smijeha i ludorija. U tim filmovima bi se pokazivala kao putujući voćni štand, preobučena u v očni kup, napravljen od banana/koje su joj bile pri ruci-/najbliže /, bilo je ti i ananasa, kokosa, manga, tanga/ pardon to je ples/ i drugog egzotičnog voća. Svi koji su je vidjeli najrađe bi zagrizli u tu voćnu salatu, zvanu Miranda. I dok su u ratu ljudi na frontovima ginuli s ovom su se zabavljali , željni da eksplodira baš u njihovom krevetu. A da vam je opišem , ne bi vjerovali da je to ljudsko biće. Gledajući sliku ispred sebe ne mogu se ob uzdati a da ne kažem/ bez zadnjih misli, ja znam zašto/ da je bila temperamentna, građena Meštrovićevim djetlom i čekićem, bila je odlična plesačica naravno na prvom mjestu sambe/ a dobro znamo kako izgledaju plesačice sambe( Mate će reći iste kao i one rumbe, pase misli)/, nosila je uvijek ono, što na sebe ne bi obukla nijedna druga žena/ustvari često i ništa/ i obavezno na glavi turban u kojem su se nalazile sve one voćke od prije nabrojene/. Ukupno je snimila par brazilskih i 14 američkih filmova, ali ostala je zapamćena kao najveća brazilska zvijezda i jedina koja je uspjela i na međunarodnome planu. Ali kako to u životu često biva, nakon uspona često dolazi pad. Taj gorak okus osjetila je i nekada neodoljiva Carmen Miranda. Poslije rata, i voća slatka, demontirali su tu „opasnu“ zavodnicu, Uspjehe je spremila u riznicu/spomenare/. Istim redom kako se je penjala počela je i kliziti prema dnu/ ne budite dvolični/. Najprije je napustila Hollywood, potom se oprostila i od Broadwayskih dasaka i preselila u jeftine barove i birsuze, gdje je goste više zanimalo ono što je u čaši nego ono na pozornici. Smanjila je aktivnosti i izvan scene sa povremenim scenama. A oni, koji su navikli na uspjeh , često kada više ne uspijevaju u tome pribjegnu prijateljima koji ih nikada ne napuštaju . Tako se i Miranda najprije sprijateljila s alkoholom a onda je preko njega upoznala i nerazdvojnu prijateljicu –drogu. I još brže klizala prema dnu. A sa dna se može još samo jednim putem. Onim ispod dna. Dogodilo se to u petak 5 kolovoza 1955 godine, kada ju je u 46-oj godini iznenada pogodio srčani udar. I jedna zvijezda prestala je treperiti. Njena smrt je u Brazilu izazvala opću narodnu žalost. A tako vam je to u životu. Za života malo tko vas gleda a poslije smrti sve bi za vas napravili. I čovjek se ozbiljno pita gdje su granice ljudskom licemjerstvu. Na njenom sprovodu u Rio de Jeneiru, okupilo se na tisuće njenih obožavatelja a i danas se u toj zemlji kave nogometa s poštovanjem izgovara njeno ime. Oni u invalidskim kolicima i sa ponekim uzdahom/ bar na to imaju pravo/. Carmen Miranda osim što je glumila , lijepo je i pjevala, ponaosob latino- američke pjesme. Jedan od njezinih velikih hitova bila je i popularna skladba „Tico-Tico“/ nema veze sa pticama, niti onim . ej, moja ptičice/.
Vjerujem da su mnogi od vas čuli za američku pjevačicu i skladateljicu Carole King, rođenu upravo na današnji dan 1942 godine. Bila je , u tandemu sa suprugom GerryGoffinom , jedan od najpriznatijih autorskih timova. Njih dvoje su napisali više od sto hitova , među inim tu su pjesme „It Might As WellRain Until Sptember“ pjesma s kojom se 25 kolovoza 1962 godine prvi puta našla na popularnoj američkoj ljestvici i na kraju dospjela na 22 poziciju. Ista pjesma je prešla Atlantik pa se našla i na britanskoj popularnoj ljestvici na trećoj poziciji. Što više godine 1972 u listopadu ponovo je pjesma na britanskoj popularnoj ljestvici , sada na 43 poziciji. Njezin album „Tapestry“ iz 1971 godine postigao je ofromnu popularnost širom svijeta i prodan je u preko 13 milijuna kopija. Inače njezin najveći hit bila je pjesma „It's Too Late“ koja se prvi puta pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 8 svibnja 1971 godine da bi 19 lipnja pjesma dospjela na samu prvu poziciju i na tom se mjestu zadržala pet tjedana. Pjesma je 1971 godine osvojila Grammy u kategoriji najbolje singl ploče,, prodana je u preko milijun kopija po cijeni od 25 dolara a našla se i na AC ljestvici slušatelja, na prvoj poziciji-šest tjedana. Pjesma se pojavila i na britanskoj popularnoj ljestvici u kolovozu 1971 godine i dospjela do šeste pozicije.
Ozbiljno bi me pekla savjest i osjećao bih se grješnikom /možda potražio i pomoć duhovnika/ kada na buh u današnjem danu bar spomenuo, po nekima i samoga „oca“ rock & rolla , Bill haleya. Doduše ovo će biti tužno prisjećanje na ovog velikana iz prvih početaka „roktajuće groznice/ nema veze sa „prasećom gripom“/. Taj pionir rocka rođen je 1925 godine, i postao je poznat kao pjevač, gitarista i skladatelj. Pjevačku karijeru je počeo kao country pjevač, koji je preko Rhythm & bluesa i rocabbylia, konačno se zaustavio na rock sceni. Bilo bi predugačko pisati o njemu, zato ću spomenuti samo jednu pjesmu koja je bila i ostala himna istinskih zaljubljenika u rock zvuk. Pjesma se zvala „ Rock Around The Clock“, neki kažu „(We're Gonna) Rock Around The Clock“, ili što bi rekao stari roker Stipe „Rok oko sata“, Marin oče reći „Rok non stop“ i da ne nabrajam . Ta se pjesma prvi puta pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 14 svibnja 1955 godine, a na prvoj poziciji 9 srpnja. Pjesma je na prvoj pozicij ostala osam tjedana a prodana je u više od 25 milijuna kopija i postala je najprodavanija singl ploča rock glazbe do dana današnjega. Ploča se prodavala po cijeni od 25 dolara. Doduše prvi puta je ploča realizirana 10 svibnja 1954 godine, ali to je jedna sasvim druga priča koja bi se mogla pričati u nastavcima7/ recimo kao Dugo Toplo Ljeto/. I o tome jednom drugom prilikom ako bude prilike. Dakle još samo da stavim točku na i. na današnji dan 1981 godine prvi pravi roker prošloga stoljeća Bill Haley je zatvorio svoje oči i nastavio svirati na nebeskim pozornicama.
Na današnji dan 1957 godine na prvoj poziciji američke popularne ljestvice našla se pjesma „Don't Forbid me“ u izvedbi pat Boona i na toj poziciji ostala tjedan dana.
A 1963 godine na američku popularnu ljestvici na prvu poziciju na današnji dan se popela pjesma „Hey Paula“ u izvedbi Paul Paule i na tom se mjestu zadržala tri tjedna. I tu bih zabremzao A ima toga još dosta.
Godine 1881 , na današnji dan U Sankt Peterburgu umro Fjodor Mihalovič Dostojevski. Ne3kima je odahnulo bojeći se da ne počne pisati drugi dio Idiota. Da živi u današnje vrijeme imao bi materijala za čitavu seriju romana pod tim imenom. Bio je veliki ruski pripovjedač,jedan od najtemeljitijih analitičara duha i života svoga doba. Nigdje nije tako snažno progovorila muka ljudskog bića pred neprestanim pitanjima o smislu života. Rođen je u Moskvi 11 studenoga 1821 godine.
Na današnji dan 1919 godine, po prvi puta putnici su letjeli između Londona i Pariza. Bila je to prva avionska linija. Let je izveden u avionu „Ferman, FGO, Goliot“, kojemu je bilo potrebno tri sata i 30 minuta da preleti liniju od Londona do pariza. Aviom je letio brzinom od 97 milja na sat.
Godine 1989 , na današnji dan američki pisac horora Stephen King dobio je najveće priznanje u povijesti izdavalaštva: 26 milijuna funti za sljedeće četiri knjige.
A sada nakon horora evo par manje strašnih stihova, iako po naslovu ne bi se moglo reći. Pjesma u prozi se zove „Jauk Tišine“…..“I ova noć je puna plamena ugašenog u nepreglednim daljinama naše prisutnosti…Gledam Te u haljini srebrene svjetlosti, u mojim prozirnim snovima, i tražim Tvoju vidovitost na putovima koji nas vode u beskrajnu pjesmu razbuđene noći. Bijela koprena prekrila vatru rasanjanih grudiju…Tiho i nevidljivo skriven u Tvojim nedogledima, tamnim plaštem spuštam dodire na spokojno svanuće Tvoga sna. I dok noć napolju pada, pjevajući himnu ljubavi, prosuta srebrom, plava pučina slomljenih krila, pruža čeznutljivo ruke ka šapatu utihnule šutnje mora…daleko u praznim visinama, zamire uzdah umorne jeseni, izgubljene u noćnoj tišini raskidanih misli, slomljenih snova, posljednji put na stranputicama moje čežnje……..“
VIRTUTE SEMPER PRAEVALET SAPIENTIA….
Svaki puta obećam samome sebi da ću biti razuman u svojoj nerazumnosti pri pisanju ove stranice. I svaki put moj um zaboravi svoje obećanje i sjeti se kada sve napravim. Ako vam se čita znate što trebate napraviti, ako vam se ne čita budite sigurni niste pogriješili da ste donijeli suprotnu odluku, ako vam je puno vi skratite. Brojite samo točkice i zareze. Ima i onih kojima san ne dolazi na oči, i kojima će ovo možda biti uspavanka. Skoro zaboravih, zabrinula me Jadranka. Vidim onog napasnika talijana rukom je uhvatio za podlakticu, a ti „Snježna kraljica“ ima vrlo osjetljivu žicu. Umro sam od straha da će pasti vlada. Svakog dana sve je isto; Neobrijani/ s crvenim nosom/ eto kaže generator nije ivo/ samo se ime Božje piše velikim slovom/, on je samo akumulator / skuplja sve što nudiš, kupuje, prodaje sve za naše pare./. Vidim i Bradati iz baroknog grada, namjestio posao, proviziju čeka. U buduće da znate, štikle nisu dobre za zdravlje. Sve tako po redu srljamo u bijedu, dok oni na vrhu istinu nam kriju. Laku noć vam želim, snu se svom veselim, jer u njima java stvarnost je beskrajna.
Smrt alkoholu! Živjela prohibicija. Godina je 1909. Amerikom se širi“suša“. Čovjek je naprosto prisiljen da pije mlijeku. Ne daj Bože, u velikoj nuždi/ ma ne onoj/ čak i vodu/ nevjerojatno!/. To je bilo više nego ponižavajuće za „mokru braću“. Prava diskriminacija. I kako se smanjuje količina alkohola istom brzinom raste i krijumčarenje istog. To se zove obrnuto proporcionalno. To vam je slično kao, kada krug oko Rolexa biva uži, sve više se širi krug dobro stojećih lovaca u mutnom. Obrnuto proporcionalno. Jedino su kune i euri upravno proporcionalni. Viša pozicija- više prljavoga novca/ zato mnogi „nedodirljivi“ i peru ruke. Poput Pilata/. No, vratimo se mi u 1909 godinu, kada je kriminal cvjetao poput rasute pšenice u Đakovu. Tučnjave i pucnjave na svakome koraku. A gdje ima toga ima i mrtvih. Počinitelji ako ih se uhvati plate / ne mislim potplate/ teške kazne. Recimo kao u Francuskoj gdje su te 1909 godine četiri ubojice javno giljotinirali. Odsjekli im glave kao da su pilići. Bogme gadno. A ružno se piše i madam Popov, koju su konačno upecali u Rusiji i stavili toj mirnoj ženici koja ni mrava ne bi zgazila/ na dušu 300 ubojstava/ što kažete, kao da je plaćena po glavi/. Jack Trbosijek iz maglovitog Londona je pravi diletant prema gospođi Popov. I dok je Popova stigla u zatvor, američki kapetan fregate Robert Peary stigao je na Sjeverni pol. Iz šestog pokušaja/ znači nikada ne treba odustati , strpljene se isplati/. To je izazvalo euforiju u Americi a pravi delirij oduševljenja izazvala je vijest da je u jednom indijanskom rezervatu / to vam je nešto kao Konc-logori, bez plinskih komora/ umro stari poglavica Apaša- Geromino, vođa posljednjeg ustanka protiv bljedolikih. Neuspješno. Zato je bio uspješan korejski terorist koji je ubio japanskog princa Ita. A da se pronađu ubojice obično se angažira detektiv iz popularne policijske serije Nick Carter , kojeg je igrao Andre Liabel. Kakvi DNK,i ostale fore. Nick samo pogleda mjesto zločina i podigne optužnicu, kojom na kraju obriše /znate već/. Čini se da je pravosuđe i tamo radilo“ svoj posao“. A to znači- ništa i pod budnim okom hobotnice/ kakvog li glavonošca./. I dok neki napuštaju ovaj svijet drugi na njega dolaze. Radi biološke ravnoteže. Među inim, prvim plačem su obznanili svoj dolazak David Niven, james mason, Errol Flynn, Elia Kazan/ onaj koji će Jamesa Deana , pretvoriti u „buntovnika bez razloga“ –s razlogom/, sve same buduće muškarčine i popularne filmske face. Ali , danas ću se zadržati na jednom nježnom, poput satena stvorenju. I to malo duže, da je temeljito obradim/ nemojte biti takvi/.
Krasotica o kojoj će biti riječi rođena je u mjestu Marco de Conavezas u Portugalu,/ istom onom kojeg je često spominjala moja pokojna profesorica iz matematike( Bog joj dao spokoj duši), kada ne bih znao izvaditi drugi korijen iz nula. Ona bi čupala tada korijenje kose na glavi i spominjala nešto kao španska sela i portugalske varoši. Možda baš i ovu koju sam malo prije naveo/. Dakle u utorak, a to je danas, 9. veljače te pretpotopne 1909 godine rođena je djevojčica koju su krstili imenom MARIA do CARMO MIRANDA daCUNHA/ da jezik polomiš/, koja će kasnije to dugo ime kao i haljinu skratiti i postati poznata i popularna pod imenom CARMEN MIRANDA. Iako je rođena u Portugalu, ona će sve što je dobila u ivotu ostvariti u južnoj Americi, točnije u zemlji kave i pirana- Brazilu. U Glavu Šečera-Rio stigla je kao djevojčica, ali će se uspješno probijati do trona najpopularnije pjevačice, glumice i zabavljačice te zemlje Arara, nogometa i sambe. Popularna na sceni i iza nje/zlobnici kažu još i popularnija/. Karijeru je počela u kabareima i noćnim klubovimaKoji rade do ranih jutarnjih sati/, potom se je preselila pred mikrofon da bi na kraju završila ispred filmske kamere u gradu snova, često i izgubljenih iluzija –Hollywoodu. U taj obećani raj je došla 1933 godine, sa nepune 24 godine i u sebi imala još štošta / kažu da se na njoj još osjećao svježi miris Amazonske prašume/ i odmah se pojavila u filmu „Hallo Hallo Brazil“, koji ju je uzdigao u svijet uspjeha i slave. Pojavljuje se i na daskama koje život znače na čuvenom Broadwayu, ali i diljem Amerike. Zlobnici kažu da su uz Mirandu morala neprestano dežurati vatrogasna kola i izvježbani pirotehničari, jer dotična portugalka s putovnicom iz Brazila i radnom dozvolom Amerije je slovila kao „brazilska seks bomba“. Neki čak tvrde da su ime tog novog razornog oružja uvrstili ček i u služben vojne rječnike, a neki idu tako daleko da tvrde da su je „visoki“ vojni stručnjaci promatrali i imali u svojim rukama pazeći da ne dotaknu fitilj. Ode Pentagon! U Hollywoodu je snimila dosta filmova , uglavnom glazbene komedija. Uostalom njoj je uvijek bilo stalo do smijeha i ludorija. U tim filmovima bi se pokazivala kao putujući voćni štand, preobučena u v očni kup, napravljen od banana/koje su joj bile pri ruci-/najbliže /, bilo je ti i ananasa, kokosa, manga, tanga/ pardon to je ples/ i drugog egzotičnog voća. Svi koji su je vidjeli najrađe bi zagrizli u tu voćnu salatu, zvanu Miranda. I dok su u ratu ljudi na frontovima ginuli s ovom su se zabavljali , željni da eksplodira baš u njihovom krevetu. A da vam je opišem , ne bi vjerovali da je to ljudsko biće. Gledajući sliku ispred sebe ne mogu se ob uzdati a da ne kažem/ bez zadnjih misli, ja znam zašto/ da je bila temperamentna, građena Meštrovićevim djetlom i čekićem, bila je odlična plesačica naravno na prvom mjestu sambe/ a dobro znamo kako izgledaju plesačice sambe( Mate će reći iste kao i one rumbe, pase misli)/, nosila je uvijek ono, što na sebe ne bi obukla nijedna druga žena/ustvari često i ništa/ i obavezno na glavi turban u kojem su se nalazile sve one voćke od prije nabrojene/. Ukupno je snimila par brazilskih i 14 američkih filmova, ali ostala je zapamćena kao najveća brazilska zvijezda i jedina koja je uspjela i na međunarodnome planu. Ali kako to u životu često biva, nakon uspona često dolazi pad. Taj gorak okus osjetila je i nekada neodoljiva Carmen Miranda. Poslije rata, i voća slatka, demontirali su tu „opasnu“ zavodnicu, Uspjehe je spremila u riznicu/spomenare/. Istim redom kako se je penjala počela je i kliziti prema dnu/ ne budite dvolični/. Najprije je napustila Hollywood, potom se oprostila i od Broadwayskih dasaka i preselila u jeftine barove i birsuze, gdje je goste više zanimalo ono što je u čaši nego ono na pozornici. Smanjila je aktivnosti i izvan scene sa povremenim scenama. A oni, koji su navikli na uspjeh , često kada više ne uspijevaju u tome pribjegnu prijateljima koji ih nikada ne napuštaju . Tako se i Miranda najprije sprijateljila s alkoholom a onda je preko njega upoznala i nerazdvojnu prijateljicu –drogu. I još brže klizala prema dnu. A sa dna se može još samo jednim putem. Onim ispod dna. Dogodilo se to u petak 5 kolovoza 1955 godine, kada ju je u 46-oj godini iznenada pogodio srčani udar. I jedna zvijezda prestala je treperiti. Njena smrt je u Brazilu izazvala opću narodnu žalost. A tako vam je to u životu. Za života malo tko vas gleda a poslije smrti sve bi za vas napravili. I čovjek se ozbiljno pita gdje su granice ljudskom licemjerstvu. Na njenom sprovodu u Rio de Jeneiru, okupilo se na tisuće njenih obožavatelja a i danas se u toj zemlji kave nogometa s poštovanjem izgovara njeno ime. Oni u invalidskim kolicima i sa ponekim uzdahom/ bar na to imaju pravo/. Carmen Miranda osim što je glumila , lijepo je i pjevala, ponaosob latino- američke pjesme. Jedan od njezinih velikih hitova bila je i popularna skladba „Tico-Tico“/ nema veze sa pticama, niti onim . ej, moja ptičice/.
Vjerujem da su mnogi od vas čuli za američku pjevačicu i skladateljicu Carole King, rođenu upravo na današnji dan 1942 godine. Bila je , u tandemu sa suprugom GerryGoffinom , jedan od najpriznatijih autorskih timova. Njih dvoje su napisali više od sto hitova , među inim tu su pjesme „It Might As WellRain Until Sptember“ pjesma s kojom se 25 kolovoza 1962 godine prvi puta našla na popularnoj američkoj ljestvici i na kraju dospjela na 22 poziciju. Ista pjesma je prešla Atlantik pa se našla i na britanskoj popularnoj ljestvici na trećoj poziciji. Što više godine 1972 u listopadu ponovo je pjesma na britanskoj popularnoj ljestvici , sada na 43 poziciji. Njezin album „Tapestry“ iz 1971 godine postigao je ofromnu popularnost širom svijeta i prodan je u preko 13 milijuna kopija. Inače njezin najveći hit bila je pjesma „It's Too Late“ koja se prvi puta pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 8 svibnja 1971 godine da bi 19 lipnja pjesma dospjela na samu prvu poziciju i na tom se mjestu zadržala pet tjedana. Pjesma je 1971 godine osvojila Grammy u kategoriji najbolje singl ploče,, prodana je u preko milijun kopija po cijeni od 25 dolara a našla se i na AC ljestvici slušatelja, na prvoj poziciji-šest tjedana. Pjesma se pojavila i na britanskoj popularnoj ljestvici u kolovozu 1971 godine i dospjela do šeste pozicije.
Ozbiljno bi me pekla savjest i osjećao bih se grješnikom /možda potražio i pomoć duhovnika/ kada na buh u današnjem danu bar spomenuo, po nekima i samoga „oca“ rock & rolla , Bill haleya. Doduše ovo će biti tužno prisjećanje na ovog velikana iz prvih početaka „roktajuće groznice/ nema veze sa „prasećom gripom“/. Taj pionir rocka rođen je 1925 godine, i postao je poznat kao pjevač, gitarista i skladatelj. Pjevačku karijeru je počeo kao country pjevač, koji je preko Rhythm & bluesa i rocabbylia, konačno se zaustavio na rock sceni. Bilo bi predugačko pisati o njemu, zato ću spomenuti samo jednu pjesmu koja je bila i ostala himna istinskih zaljubljenika u rock zvuk. Pjesma se zvala „ Rock Around The Clock“, neki kažu „(We're Gonna) Rock Around The Clock“, ili što bi rekao stari roker Stipe „Rok oko sata“, Marin oče reći „Rok non stop“ i da ne nabrajam . Ta se pjesma prvi puta pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 14 svibnja 1955 godine, a na prvoj poziciji 9 srpnja. Pjesma je na prvoj pozicij ostala osam tjedana a prodana je u više od 25 milijuna kopija i postala je najprodavanija singl ploča rock glazbe do dana današnjega. Ploča se prodavala po cijeni od 25 dolara. Doduše prvi puta je ploča realizirana 10 svibnja 1954 godine, ali to je jedna sasvim druga priča koja bi se mogla pričati u nastavcima7/ recimo kao Dugo Toplo Ljeto/. I o tome jednom drugom prilikom ako bude prilike. Dakle još samo da stavim točku na i. na današnji dan 1981 godine prvi pravi roker prošloga stoljeća Bill Haley je zatvorio svoje oči i nastavio svirati na nebeskim pozornicama.
Na današnji dan 1957 godine na prvoj poziciji američke popularne ljestvice našla se pjesma „Don't Forbid me“ u izvedbi pat Boona i na toj poziciji ostala tjedan dana.
A 1963 godine na američku popularnu ljestvici na prvu poziciju na današnji dan se popela pjesma „Hey Paula“ u izvedbi Paul Paule i na tom se mjestu zadržala tri tjedna. I tu bih zabremzao A ima toga još dosta.
Godine 1881 , na današnji dan U Sankt Peterburgu umro Fjodor Mihalovič Dostojevski. Ne3kima je odahnulo bojeći se da ne počne pisati drugi dio Idiota. Da živi u današnje vrijeme imao bi materijala za čitavu seriju romana pod tim imenom. Bio je veliki ruski pripovjedač,jedan od najtemeljitijih analitičara duha i života svoga doba. Nigdje nije tako snažno progovorila muka ljudskog bića pred neprestanim pitanjima o smislu života. Rođen je u Moskvi 11 studenoga 1821 godine.
Na današnji dan 1919 godine, po prvi puta putnici su letjeli između Londona i Pariza. Bila je to prva avionska linija. Let je izveden u avionu „Ferman, FGO, Goliot“, kojemu je bilo potrebno tri sata i 30 minuta da preleti liniju od Londona do pariza. Aviom je letio brzinom od 97 milja na sat.
Godine 1989 , na današnji dan američki pisac horora Stephen King dobio je najveće priznanje u povijesti izdavalaštva: 26 milijuna funti za sljedeće četiri knjige.
A sada nakon horora evo par manje strašnih stihova, iako po naslovu ne bi se moglo reći. Pjesma u prozi se zove „Jauk Tišine“…..“I ova noć je puna plamena ugašenog u nepreglednim daljinama naše prisutnosti…Gledam Te u haljini srebrene svjetlosti, u mojim prozirnim snovima, i tražim Tvoju vidovitost na putovima koji nas vode u beskrajnu pjesmu razbuđene noći. Bijela koprena prekrila vatru rasanjanih grudiju…Tiho i nevidljivo skriven u Tvojim nedogledima, tamnim plaštem spuštam dodire na spokojno svanuće Tvoga sna. I dok noć napolju pada, pjevajući himnu ljubavi, prosuta srebrom, plava pučina slomljenih krila, pruža čeznutljivo ruke ka šapatu utihnule šutnje mora…daleko u praznim visinama, zamire uzdah umorne jeseni, izgubljene u noćnoj tišini raskidanih misli, slomljenih snova, posljednji put na stranputicama moje čežnje……..“
VIRTUTE SEMPER PRAEVALET SAPIENTIA….
Svaki puta obećam samome sebi da ću biti razuman u svojoj nerazumnosti pri pisanju ove stranice. I svaki put moj um zaboravi svoje obećanje i sjeti se kada sve napravim. Ako vam se čita znate što trebate napraviti, ako vam se ne čita budite sigurni niste pogriješili da ste donijeli suprotnu odluku, ako vam je puno vi skratite. Brojite samo točkice i zareze. Ima i onih kojima san ne dolazi na oči, i kojima će ovo možda biti uspavanka. Skoro zaboravih, zabrinula me Jadranka. Vidim onog napasnika talijana rukom je uhvatio za podlakticu, a ti „Snježna kraljica“ ima vrlo osjetljivu žicu. Umro sam od straha da će pasti vlada. Svakog dana sve je isto; Neobrijani/ s crvenim nosom/ eto kaže generator nije ivo/ samo se ime Božje piše velikim slovom/, on je samo akumulator / skuplja sve što nudiš, kupuje, prodaje sve za naše pare./. Vidim i Bradati iz baroknog grada, namjestio posao, proviziju čeka. U buduće da znate, štikle nisu dobre za zdravlje. Sve tako po redu srljamo u bijedu, dok oni na vrhu istinu nam kriju. Laku noć vam želim, snu se svom veselim, jer u njima java stvarnost je beskrajna.
Doc- highly respected member
-
Broj postova: 223
Location: Nova Gradiška
Points: 230
Registration date: 07.02.2008 -
Re: Na današnji dan
by Blue Shadow on 09.02.10 22:15
_________________
Kraljevska je stvar činiti dobro i o sebi slušati loše. (Antisten)
Blue Shadow- Top poster
-
Broj postova: 1228
Location: Nova Gradiška
Points: 757
Registration date: 02.01.2008 -
Re: Na današnji dan
by Doc on 10.02.10 1:13
10.02.2010. Na Današnji Dan
Danas se vračamo u devetnaesto stoljeće. Godina je 1893. Havajsko otočje proglašeno je Republikom, nakon što je s trona zbačena kraljica Liliu O Kalani, dok vijesti iz Kine govore da je završila obnova Ljetne palače, koju su razorili britanci 1860 godine. U Američkoj Saveznoj državi Ohio ,osnovano je udruženje koje je poticalo zabranu upotrebe alkohola. To se jako svidjelo svetom ocu Papi Leu XIII, te u SAD-e šalje prvog delegata svete stolice. A za 24 predsjednika SAD-a izabran je Grover Cleveland koji je već bio jednom kao 22 predsjednik te velike zemlje s malom poviješću. U ringu u New Orliensu održan je maratonski boks meč. Među konopcima su se našli Andy Bowen i Jack Burke, koji su se šaketali punih sedam sati i 19 minuta. Susret je završen remi. Oni praktičari su konstatirali da su se trebali odmah dogovoriti na početku meča i da se nisu trebali okrvaviti/ kako se recimo naši“uvaženi“odmah dogovore kome će dati posao i kolika će im biti provizija. I sve lijepo u ljubavi prođe, osim ako im mač pravde iznad glave ne dođe;tada biježe mili moji-kuda koji, ali to se rijetko zbiva, osim ako je u pitanju mala riba. Tad ga pravda ko kupus nariba./.
Postavljen je novi brzinski željeznički rekord. Lokomotiva broj 999, postigla je brzinu od 112.5 milja na sat. Međutim još brži je bio Amerikanac Alexander Graham Bell koji je imao telefonski poziv na najvećoj udaljenosti od Bostona do New Yorka. U West Orangen, Američka država New Jersey, počeo je raditi filmski studio Thomasa A. Edisona. Nazvan „Black Maria“. Zašto se tako zvao nikome nije bilo jasno , jer mu žena nije bila ni crna a nije se zvala ni Marija. Neki predviđaju trzavice u obitelji Edison. U Grčkoj je otvoren te pretpotopne godine Korintski kanal, a završena je i transkontinentalna željeznička pruga između rijeke Mississippi i Tihog oceana, dok je češki kompozitor Antonio Dvoržak završio svoju simfoniju“From The New World“, a opera „Manon Lascant“ Giacoma Puccinija doživjela je veliki uspjeh. Svoju premijeru je imala jedna opera i jedna simfonija. Opera se zvala „Falstaff“ Giuseppa Verdia ,a simfonija je nosila naziv „Pathetique“-šesta simfonija Petra Čajkovskog. Svi ti uspjesi mogli su se proslaviti u Chichagu, u kojem je otvoren prvi američki restoran za samoposluživanje.
I dok je talijanski tisak pisao hvalospjeve o Verdijevu „Faslstaffu“, operi održanoj 9. Veljače te 1893 godine, gospođa Durante je u jednom Newyorškom rodilištu pjevala jednu drugu ariju, koja se mogla čuti cijelim rodilištem Toliko je bila bolna. Porođajnu. Na današnji dan 10 veljače 1893 godine rođen je JIMMY DURANTE. Jimmy je spadao u onu grupu estradnih umjetnika za koju su slušatelji tvrdili da su pjevači dok su se gledatelji kleli da se radi o glumcima. Ustvari Jimmy Durante je bio i jedno i drugo. On je znao skladati, odlično je svirao glasovir a nadasve je znao do suza nasmijati publiku, pravi šaljivčina. Odrastao je u familiji talijanskih emigranata, koji su iz siromašne Kalabrije, trbuhom za kruhom prešli veliku baru da u novom svijetu nađu stare probleme. Činjenica jest da su svi članovi obitelji bili malo glazbeno „udareni krpom po glavi“ ili sluhu , što se tiče pjevanja pa je tako i mali Jimmy vrlo rano počeo zarađivati kruh pjevajući i svirajući glasovir po hotelima i malo boljim restoranima ,ali i birtijama, kada nije imao dobru gažu. Od nečeg se moralo živjeti, pa bilo to i od pjevanja. U vrijeme Prvoga svjetskog rata Jimmy je bio poznat kao „regtime Jimmy“i mnogi poznavaoci glazbe u ono vrijeme su govorili da je mali/ a i rastom je bio metar i žilet/, najveći regtime pijanist, koji je ikada rođen. Da li je to baš tako trebalo bi pitati „kralja“ regtimea Scott Joplina. Iz vaudevilla se ubrzo preselio na Broadwayske daske a onda se pojavio i pred filmskom kamerom, te je 1929 godine snimio i svoj prvi film. Od tada , slijedećih pedeset godina je“mali“ Durante postigao veliku karijeru. Pjevao je na mnogim pozornicama diljem Amerike, a neki će reći i šire, igrao na kazališnim daskama i snimao filmova kao na tekućoj vrpci. Osobita specijalnost su mu bili mjuzikli, a bez njih amerikanci ne mogu živjeti, pogotovo oni čistokrvni iz plemena Komanča. I tako putujući s jednog kraja na drugi ovog našeg globusa , koji uistinu i nema kraja jer se uvijek okrećemo u krugu, upoznao je mnoge ljude a i oni Jimmya Durantea. Mnogi su ga poznavali po njegovoj pojavi ne mogavši se sjetiti njegovoga imena. Imao je lako prepoznatljiv stil i izgled koji se lako pamtio kao hijeroglifi. Znakovi raspoznavanja su bili . hrapav glas/ kao da je progutao bodljikavu žicu/, robusno ponašanje na sceni/ bilo je često i scena na sceni/ i karakteristično pjevanje, koje je često prelazilo u parodiju. Može i u ironiju/kao kad se usredotočimo na Ivu a mislimo na INU ili kada kažemo sveti Luka a vi odmah pomislite na unuka, kojemu će dida u nasljedstvo ostaviti Visoki dom, da se dite igra predsjednika. I tako to, da ne duljim, mog'o bih se zamjeriti sv. Luki/. No ono po čemu su svi prepoznavali maloga Jimmya bio je njegov ponos, hoću reći nos. Ako je nos ogledalo „glavonošca“onda je mali Jimmy mogao slobodno nositi atribut „veliki“. Taj nos mu je donio veću slavu i popularnost nego njegov cijeli umjetnički opus. To je išlo toliko daleko/ navodno ga je osigurao u slučaju da mu ga netko ne razbije/ da njegova biografska knjiga nosi naslov „Nouzzle“-ili što bi rekao naš čovjek „Nosina“. To je bio i njegov umjetnički nadimak. Durante je bio neumoran. Stizao je sve i penjao se na mnoge/ mislim pozornice/, zabavljajući publiku sve do svojih osamdesetih godina. A onda je naišao na srčani udar. Bilo je to 1972 godine, koji ga je prikovao za invalidska kolica, da bi osam godina kasnije , točnije 29 siječnja 1980 godine u dubokoj starosti od 87 godina zauvijek objesio svoj nos i zaklopio oči. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je tri pjesme, koje su sve dolazile iz filmova u kojima je on igrao. Prvi puta se pojavio na američkoj popularnoj ljestvici 24 veljače 1934 godine sa pjesmo „Inka Dinka Doo“ s kojom je na kraju došao i do šeste pozicije popularne ljestvice. No, ipak većina slušatelja , koji su već odavno na nebeskim livadama ga je poznavala/ a i ja ga poznajem( ko bi to rekao na meni)/ po pjesmi iz filma „Casablanca“. A svi znamo da je to nezaboravna tema „As Time Goes By“ ili što bi rekao moj poznanik Jere iz Primoštena.“Kako vrime pasaje“. A prošli smo i mi jedan dio današnjeg „nezaboravnoga“ dana u viđenju bez viđenja.
Sjetiti ćemo se i jedne dame koja se rodila upravo na današnji dan ali znatno kasnije od Durantea. Radi se o američkoj jazz, blues, folk, soul i pop pjevačici, skladateljici i pijanistici Roberti Flack. Uspjeh je postigla kao solist ali i u duetu sa Donny Hathaway-om, dok se ovaj nije strmoglavio sa 15 kata jedne zgrade. Na popularnoj američkoj ljestvici imala je 25 pjesama, no svi je uglavnom poznaju po dvije izvan serijske skladbe „The First time Ever I Saw Your Face“s kojom se u ožujku 1972 godine našla na prvoj poziciji u Americi pet tjedana a u Britaniji u svibnju na 14-om mjestu, pjesmi koja joj je donijela dvije Grammy nagrade, koja je prodana u milijunskoj nakladi i koju je u svoj film uvrsti i slavni danas Clint Eastwood u filmu „Sviraj mistično za mene“ u kojem Clift igra i ulogu radio voditelja/ kao onaj nepoznati voditelj srijedom na radio valu 98.1 Nova Gradiška u emisiji „Siječanja“/. Druga skladba koja joj je još više učvrstila popularnost zvala se „Killing Me Softly With His Song“, pjesma koja se našla na prvoj poziciji američke popularne ljestvice u siječnju 1973 godine u trajanju od pet tjedana a u Britaniji se zaustavila na šestoj poziciji. I ova je ploča prodana u zlatnoj nakladi, a pjesma je dobila čak tri Grammy nagrade. I tu bih se zaustavio na Roberti, inače ako krenem Bog zna gdje ću dospjeti. I neka sada još netko kaže da čovjeka ne možemo ubiti i sa pjesmom.
Spomenuti ću i američkog bubnjara i vođu orkestra Chick Webba rođenog 1902 godine, kojeg smatraju jednim od najboljih i najvećih bubnjara prošlog stoljeća. Ovo najveći bilo je doslovno obrnuto proporcionalno njegovoj tjelesnoj visini. Web je bio niskog rasta i grbav kao posljedica bolesti ali je zato bio virtuoz na bubnjevima Uz njega je stasala Ella Fitzgerald a zajedno su imali i jednu ploču prodanu u preko milijun kopija a zvala se „A-Tisket,A _Tasket“ pojavila se na američkoj popularnoj ljestvici u lipnju 1938 godine na prvoj poziciji. Kada je Chick umro 1939 godine , Ella je još do 1942 godine vodila njegov orkestar.
Spomenuti ću i dvije pjesme koje danas slave obljetnice. Prva se zove „In The Mood“ u izvedbi popularnog Glenn Millera s kojom se Glenn našao na prvoj poziciji američke popularne ljestvice na današnji dan 1940 godine i na toj se poziciji zadržao 12 tjedana. Druga se zvala „Rum And Coca Cola“ koju su izvodile tri sestrice Andrews i s kojom su se popele na sam vrh američke popularne ljestvice , upravo prije 65 godina, 1945 godine. Na prvoj poziciji su pile rum i koka kolu deset tjedana. Gotovo su se opile od slave i dolara.
Evo još jedne pjesme koja nije američka već Francuska ali je u Americi postigla uspjeh . Na današnji dan ,na američkoj popularnoj ljestvici našla se je skladba „Love is blue“- Ljubav je tužna“u izvedbi francuskog vođe orkestra Paula Mauriata i na toj se prvoj poziciji zadržala pet tjedana. A ja ću se još s par napomena zadržati na nekim drugim događajima koji su se zbili upravo na današnji dan.
Na današnji dan 1837 godine od rana zadobivenih u dvoboju umro je veliki ruski pjesnik Aleksandar Sergejević Puškim. :
NE PJEVAJ DRAGA
Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
Gruzinska pjesma pune tuge.
U sjećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge
Kad razliju se u tišini
Te pjesme, lude, zanesene,
Ja vidim stepu,mjesečinu
I lik daleke, jedne žene.
Otkada ugledah te , draga,
Njen lik u mome srcu gasne.
Al nova oživi ga snaga
Kad začujem te pjesme strasne.
Ne pjevaj, draga,kad si sa mnom
Gruzinske pjesme pune tuge;
U sjećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.
Godine 1890 , na današnji dan rođen Boris Leonidovič Pasternak, ruski pjesnik i novelist, koji je za svoj roman „Doktor Živago“ 1958 godine dobio Nobelovu nagradu za književnost koju je morao odbiti iz ideoloških razloga, bolje rečeno Sovjetske vlasti su mu zaprijetile izgonom iz zemlje.
LJUBLJENA, PRIČE SLADUNJAVE
Ljubljena , priče sladunjave
Ko ugljena su gar svudvječni.
A ti-čuvane tajne slave
Usisavajući rječnik
………………………………..
Htio bih da se poslije smrti,
Kad zaključimo pute svoje,
Tješnje no srce i osrčje,
Zarimujemo nas dvoje.
Da, složni i sjedinjeni,
I sluh nekomu prekrijemo
Svime onim što pijemo
I ustima trava isišemo.
Na današnji dan 1932 godine umro u Hollywoodu britanski najplodniji pisac Edgar Wallace, koji je napisao 170 knjiga i prodao oko pet milijuna knjiga godišnje. Wallace je postao popularan kao novinar pišući pisma u tisku. U jedanaestoj godini prodavao je novine, potom u vojsci bio vojni reporter a sam je izdao svoju prvu knjigu „The Four Just Man“. Kako nitko nije htio uzeti njegovu prvu knjigu, prodao je autorska prava za 75 funti, da bi se knjiga poslije prodala u 325.000 kopija. Umro je u 56 godini života.
Rođen na današnji dan 1950 godine američki plivač Mark Spitz, prvi koji je na jednoj Olimpijadi osvojio više od pet zlatnih medalja. Usputno Mark ih je osvojio sedam uz svih sedam postignutih svjetskih rekorda. Mislilo se da se to neće nikada dostići a kamoli prestići. No i to se dogodilo, ali drugom prilikom o tome.
Na današnji dan 1960 godine, u krašiću umro hrvatski kardinal Dr. Alojzije Viktor Stepinac, zagrebački nadbiskup. Krenuo je u zagrebačku gimnaziju, prešao u nadbiskupsko sjemenište na kaptolu. Završio Bogoslovski fakultet u Rimu. Osuđen na 16 godina robije poslije Drugog svjetskog rata, poslije bio u kućnom pritvoru. Godine 1998 papa Ivan Pavao II proglasio ga je Blaženim. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali.
I sada bi trebala doći jedna pjesma u prozi. No, uz prethodna dva velikana pisane riječi, nije mi ni na kraj pameti da se na bilo koji način usporedim sa tim čarobnjacima pisane riječi.
Ali to ne znači da neće iznjedriti nova mislilica.
POETIS LICET, QUIDQUID VELINT…./netko će možda primijetiti „ma nemoj, vidi ti sada ovo“/.
Moje obećanje i pisanje svakoga dana se sve više obrnuto proporcionalni. Što manje obećavam više pišem. Znam da vas pomalo zamaram ali svečano obećavam da ću pokušati biti kraći/ ako je moguće kada mi naiđe/ naravno ideje/, kako ne bi izgubili volju kada vidite ovaj „Rat i mir“ da uopće i počnete sa čitanjem. Vjerujem da uvijek ima onih koji će otvoriti i zatvoriti/ i neće ništa izgubiti , slova neće ispasti/, neki će početi i završiti prije nego i počnu. Ima i onih koji su znatiželjni da vide o čemu jedan besposleni „pop“ piše. Svakako pozdravljam i one koji vide da se ipak nešto može naći u ovim napisanim redovima. Preporučam čitanje u etapama. Recimo poput utrke Giro di Italia ili ona Tur u Francuskoj. Primite lijepe pozdrave, želje za laku i toplu noć, na vrijeme se probudite da ne zakasnite. I sve u svemu. Čekajte sutra novu temu.
Danas se vračamo u devetnaesto stoljeće. Godina je 1893. Havajsko otočje proglašeno je Republikom, nakon što je s trona zbačena kraljica Liliu O Kalani, dok vijesti iz Kine govore da je završila obnova Ljetne palače, koju su razorili britanci 1860 godine. U Američkoj Saveznoj državi Ohio ,osnovano je udruženje koje je poticalo zabranu upotrebe alkohola. To se jako svidjelo svetom ocu Papi Leu XIII, te u SAD-e šalje prvog delegata svete stolice. A za 24 predsjednika SAD-a izabran je Grover Cleveland koji je već bio jednom kao 22 predsjednik te velike zemlje s malom poviješću. U ringu u New Orliensu održan je maratonski boks meč. Među konopcima su se našli Andy Bowen i Jack Burke, koji su se šaketali punih sedam sati i 19 minuta. Susret je završen remi. Oni praktičari su konstatirali da su se trebali odmah dogovoriti na početku meča i da se nisu trebali okrvaviti/ kako se recimo naši“uvaženi“odmah dogovore kome će dati posao i kolika će im biti provizija. I sve lijepo u ljubavi prođe, osim ako im mač pravde iznad glave ne dođe;tada biježe mili moji-kuda koji, ali to se rijetko zbiva, osim ako je u pitanju mala riba. Tad ga pravda ko kupus nariba./.
Postavljen je novi brzinski željeznički rekord. Lokomotiva broj 999, postigla je brzinu od 112.5 milja na sat. Međutim još brži je bio Amerikanac Alexander Graham Bell koji je imao telefonski poziv na najvećoj udaljenosti od Bostona do New Yorka. U West Orangen, Američka država New Jersey, počeo je raditi filmski studio Thomasa A. Edisona. Nazvan „Black Maria“. Zašto se tako zvao nikome nije bilo jasno , jer mu žena nije bila ni crna a nije se zvala ni Marija. Neki predviđaju trzavice u obitelji Edison. U Grčkoj je otvoren te pretpotopne godine Korintski kanal, a završena je i transkontinentalna željeznička pruga između rijeke Mississippi i Tihog oceana, dok je češki kompozitor Antonio Dvoržak završio svoju simfoniju“From The New World“, a opera „Manon Lascant“ Giacoma Puccinija doživjela je veliki uspjeh. Svoju premijeru je imala jedna opera i jedna simfonija. Opera se zvala „Falstaff“ Giuseppa Verdia ,a simfonija je nosila naziv „Pathetique“-šesta simfonija Petra Čajkovskog. Svi ti uspjesi mogli su se proslaviti u Chichagu, u kojem je otvoren prvi američki restoran za samoposluživanje.
I dok je talijanski tisak pisao hvalospjeve o Verdijevu „Faslstaffu“, operi održanoj 9. Veljače te 1893 godine, gospođa Durante je u jednom Newyorškom rodilištu pjevala jednu drugu ariju, koja se mogla čuti cijelim rodilištem Toliko je bila bolna. Porođajnu. Na današnji dan 10 veljače 1893 godine rođen je JIMMY DURANTE. Jimmy je spadao u onu grupu estradnih umjetnika za koju su slušatelji tvrdili da su pjevači dok su se gledatelji kleli da se radi o glumcima. Ustvari Jimmy Durante je bio i jedno i drugo. On je znao skladati, odlično je svirao glasovir a nadasve je znao do suza nasmijati publiku, pravi šaljivčina. Odrastao je u familiji talijanskih emigranata, koji su iz siromašne Kalabrije, trbuhom za kruhom prešli veliku baru da u novom svijetu nađu stare probleme. Činjenica jest da su svi članovi obitelji bili malo glazbeno „udareni krpom po glavi“ ili sluhu , što se tiče pjevanja pa je tako i mali Jimmy vrlo rano počeo zarađivati kruh pjevajući i svirajući glasovir po hotelima i malo boljim restoranima ,ali i birtijama, kada nije imao dobru gažu. Od nečeg se moralo živjeti, pa bilo to i od pjevanja. U vrijeme Prvoga svjetskog rata Jimmy je bio poznat kao „regtime Jimmy“i mnogi poznavaoci glazbe u ono vrijeme su govorili da je mali/ a i rastom je bio metar i žilet/, najveći regtime pijanist, koji je ikada rođen. Da li je to baš tako trebalo bi pitati „kralja“ regtimea Scott Joplina. Iz vaudevilla se ubrzo preselio na Broadwayske daske a onda se pojavio i pred filmskom kamerom, te je 1929 godine snimio i svoj prvi film. Od tada , slijedećih pedeset godina je“mali“ Durante postigao veliku karijeru. Pjevao je na mnogim pozornicama diljem Amerike, a neki će reći i šire, igrao na kazališnim daskama i snimao filmova kao na tekućoj vrpci. Osobita specijalnost su mu bili mjuzikli, a bez njih amerikanci ne mogu živjeti, pogotovo oni čistokrvni iz plemena Komanča. I tako putujući s jednog kraja na drugi ovog našeg globusa , koji uistinu i nema kraja jer se uvijek okrećemo u krugu, upoznao je mnoge ljude a i oni Jimmya Durantea. Mnogi su ga poznavali po njegovoj pojavi ne mogavši se sjetiti njegovoga imena. Imao je lako prepoznatljiv stil i izgled koji se lako pamtio kao hijeroglifi. Znakovi raspoznavanja su bili . hrapav glas/ kao da je progutao bodljikavu žicu/, robusno ponašanje na sceni/ bilo je često i scena na sceni/ i karakteristično pjevanje, koje je često prelazilo u parodiju. Može i u ironiju/kao kad se usredotočimo na Ivu a mislimo na INU ili kada kažemo sveti Luka a vi odmah pomislite na unuka, kojemu će dida u nasljedstvo ostaviti Visoki dom, da se dite igra predsjednika. I tako to, da ne duljim, mog'o bih se zamjeriti sv. Luki/. No ono po čemu su svi prepoznavali maloga Jimmya bio je njegov ponos, hoću reći nos. Ako je nos ogledalo „glavonošca“onda je mali Jimmy mogao slobodno nositi atribut „veliki“. Taj nos mu je donio veću slavu i popularnost nego njegov cijeli umjetnički opus. To je išlo toliko daleko/ navodno ga je osigurao u slučaju da mu ga netko ne razbije/ da njegova biografska knjiga nosi naslov „Nouzzle“-ili što bi rekao naš čovjek „Nosina“. To je bio i njegov umjetnički nadimak. Durante je bio neumoran. Stizao je sve i penjao se na mnoge/ mislim pozornice/, zabavljajući publiku sve do svojih osamdesetih godina. A onda je naišao na srčani udar. Bilo je to 1972 godine, koji ga je prikovao za invalidska kolica, da bi osam godina kasnije , točnije 29 siječnja 1980 godine u dubokoj starosti od 87 godina zauvijek objesio svoj nos i zaklopio oči. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je tri pjesme, koje su sve dolazile iz filmova u kojima je on igrao. Prvi puta se pojavio na američkoj popularnoj ljestvici 24 veljače 1934 godine sa pjesmo „Inka Dinka Doo“ s kojom je na kraju došao i do šeste pozicije popularne ljestvice. No, ipak većina slušatelja , koji su već odavno na nebeskim livadama ga je poznavala/ a i ja ga poznajem( ko bi to rekao na meni)/ po pjesmi iz filma „Casablanca“. A svi znamo da je to nezaboravna tema „As Time Goes By“ ili što bi rekao moj poznanik Jere iz Primoštena.“Kako vrime pasaje“. A prošli smo i mi jedan dio današnjeg „nezaboravnoga“ dana u viđenju bez viđenja.
Sjetiti ćemo se i jedne dame koja se rodila upravo na današnji dan ali znatno kasnije od Durantea. Radi se o američkoj jazz, blues, folk, soul i pop pjevačici, skladateljici i pijanistici Roberti Flack. Uspjeh je postigla kao solist ali i u duetu sa Donny Hathaway-om, dok se ovaj nije strmoglavio sa 15 kata jedne zgrade. Na popularnoj američkoj ljestvici imala je 25 pjesama, no svi je uglavnom poznaju po dvije izvan serijske skladbe „The First time Ever I Saw Your Face“s kojom se u ožujku 1972 godine našla na prvoj poziciji u Americi pet tjedana a u Britaniji u svibnju na 14-om mjestu, pjesmi koja joj je donijela dvije Grammy nagrade, koja je prodana u milijunskoj nakladi i koju je u svoj film uvrsti i slavni danas Clint Eastwood u filmu „Sviraj mistično za mene“ u kojem Clift igra i ulogu radio voditelja/ kao onaj nepoznati voditelj srijedom na radio valu 98.1 Nova Gradiška u emisiji „Siječanja“/. Druga skladba koja joj je još više učvrstila popularnost zvala se „Killing Me Softly With His Song“, pjesma koja se našla na prvoj poziciji američke popularne ljestvice u siječnju 1973 godine u trajanju od pet tjedana a u Britaniji se zaustavila na šestoj poziciji. I ova je ploča prodana u zlatnoj nakladi, a pjesma je dobila čak tri Grammy nagrade. I tu bih se zaustavio na Roberti, inače ako krenem Bog zna gdje ću dospjeti. I neka sada još netko kaže da čovjeka ne možemo ubiti i sa pjesmom.
Spomenuti ću i američkog bubnjara i vođu orkestra Chick Webba rođenog 1902 godine, kojeg smatraju jednim od najboljih i najvećih bubnjara prošlog stoljeća. Ovo najveći bilo je doslovno obrnuto proporcionalno njegovoj tjelesnoj visini. Web je bio niskog rasta i grbav kao posljedica bolesti ali je zato bio virtuoz na bubnjevima Uz njega je stasala Ella Fitzgerald a zajedno su imali i jednu ploču prodanu u preko milijun kopija a zvala se „A-Tisket,A _Tasket“ pojavila se na američkoj popularnoj ljestvici u lipnju 1938 godine na prvoj poziciji. Kada je Chick umro 1939 godine , Ella je još do 1942 godine vodila njegov orkestar.
Spomenuti ću i dvije pjesme koje danas slave obljetnice. Prva se zove „In The Mood“ u izvedbi popularnog Glenn Millera s kojom se Glenn našao na prvoj poziciji američke popularne ljestvice na današnji dan 1940 godine i na toj se poziciji zadržao 12 tjedana. Druga se zvala „Rum And Coca Cola“ koju su izvodile tri sestrice Andrews i s kojom su se popele na sam vrh američke popularne ljestvice , upravo prije 65 godina, 1945 godine. Na prvoj poziciji su pile rum i koka kolu deset tjedana. Gotovo su se opile od slave i dolara.
Evo još jedne pjesme koja nije američka već Francuska ali je u Americi postigla uspjeh . Na današnji dan ,na američkoj popularnoj ljestvici našla se je skladba „Love is blue“- Ljubav je tužna“u izvedbi francuskog vođe orkestra Paula Mauriata i na toj se prvoj poziciji zadržala pet tjedana. A ja ću se još s par napomena zadržati na nekim drugim događajima koji su se zbili upravo na današnji dan.
Na današnji dan 1837 godine od rana zadobivenih u dvoboju umro je veliki ruski pjesnik Aleksandar Sergejević Puškim. :
NE PJEVAJ DRAGA
Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
Gruzinska pjesma pune tuge.
U sjećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge
Kad razliju se u tišini
Te pjesme, lude, zanesene,
Ja vidim stepu,mjesečinu
I lik daleke, jedne žene.
Otkada ugledah te , draga,
Njen lik u mome srcu gasne.
Al nova oživi ga snaga
Kad začujem te pjesme strasne.
Ne pjevaj, draga,kad si sa mnom
Gruzinske pjesme pune tuge;
U sjećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.
Godine 1890 , na današnji dan rođen Boris Leonidovič Pasternak, ruski pjesnik i novelist, koji je za svoj roman „Doktor Živago“ 1958 godine dobio Nobelovu nagradu za književnost koju je morao odbiti iz ideoloških razloga, bolje rečeno Sovjetske vlasti su mu zaprijetile izgonom iz zemlje.
LJUBLJENA, PRIČE SLADUNJAVE
Ljubljena , priče sladunjave
Ko ugljena su gar svudvječni.
A ti-čuvane tajne slave
Usisavajući rječnik
………………………………..
Htio bih da se poslije smrti,
Kad zaključimo pute svoje,
Tješnje no srce i osrčje,
Zarimujemo nas dvoje.
Da, složni i sjedinjeni,
I sluh nekomu prekrijemo
Svime onim što pijemo
I ustima trava isišemo.
Na današnji dan 1932 godine umro u Hollywoodu britanski najplodniji pisac Edgar Wallace, koji je napisao 170 knjiga i prodao oko pet milijuna knjiga godišnje. Wallace je postao popularan kao novinar pišući pisma u tisku. U jedanaestoj godini prodavao je novine, potom u vojsci bio vojni reporter a sam je izdao svoju prvu knjigu „The Four Just Man“. Kako nitko nije htio uzeti njegovu prvu knjigu, prodao je autorska prava za 75 funti, da bi se knjiga poslije prodala u 325.000 kopija. Umro je u 56 godini života.
Rođen na današnji dan 1950 godine američki plivač Mark Spitz, prvi koji je na jednoj Olimpijadi osvojio više od pet zlatnih medalja. Usputno Mark ih je osvojio sedam uz svih sedam postignutih svjetskih rekorda. Mislilo se da se to neće nikada dostići a kamoli prestići. No i to se dogodilo, ali drugom prilikom o tome.
Na današnji dan 1960 godine, u krašiću umro hrvatski kardinal Dr. Alojzije Viktor Stepinac, zagrebački nadbiskup. Krenuo je u zagrebačku gimnaziju, prešao u nadbiskupsko sjemenište na kaptolu. Završio Bogoslovski fakultet u Rimu. Osuđen na 16 godina robije poslije Drugog svjetskog rata, poslije bio u kućnom pritvoru. Godine 1998 papa Ivan Pavao II proglasio ga je Blaženim. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali.
I sada bi trebala doći jedna pjesma u prozi. No, uz prethodna dva velikana pisane riječi, nije mi ni na kraj pameti da se na bilo koji način usporedim sa tim čarobnjacima pisane riječi.
Ali to ne znači da neće iznjedriti nova mislilica.
POETIS LICET, QUIDQUID VELINT…./netko će možda primijetiti „ma nemoj, vidi ti sada ovo“/.
Moje obećanje i pisanje svakoga dana se sve više obrnuto proporcionalni. Što manje obećavam više pišem. Znam da vas pomalo zamaram ali svečano obećavam da ću pokušati biti kraći/ ako je moguće kada mi naiđe/ naravno ideje/, kako ne bi izgubili volju kada vidite ovaj „Rat i mir“ da uopće i počnete sa čitanjem. Vjerujem da uvijek ima onih koji će otvoriti i zatvoriti/ i neće ništa izgubiti , slova neće ispasti/, neki će početi i završiti prije nego i počnu. Ima i onih koji su znatiželjni da vide o čemu jedan besposleni „pop“ piše. Svakako pozdravljam i one koji vide da se ipak nešto može naći u ovim napisanim redovima. Preporučam čitanje u etapama. Recimo poput utrke Giro di Italia ili ona Tur u Francuskoj. Primite lijepe pozdrave, želje za laku i toplu noć, na vrijeme se probudite da ne zakasnite. I sve u svemu. Čekajte sutra novu temu.
Doc- highly respected member
-
Broj postova: 223
Location: Nova Gradiška
Points: 230
Registration date: 07.02.2008 -
Re: Na današnji dan
by Doc on 11.02.10 1:01
11.02.2010. Na Današnji Dan
Godina je 1935. Vrše se posljednje pripreme pred Drugi svjetski rat. Saar vraćen Njemačkoj, čime počinje Njemačko širenje. Goering službeno osniva vojno zrakoplovstvo-Luftwaffe. Italija napala Etiopiju. Tenkovi i avioni protiv koplja i lukova sa strelicama. Svijet je zgrožen i kao obično poduzima- ništa/ poput naše pravde u slučajevima „nedodirljivih“, kojih ima toliko da bi cijeli portal mogao posvetiti samo njima. O . slijepa pravdo, uzviknuo bi Hamlet, a o truloj državi da i ne govorimo- mislim Danskoj/. Zato je završio rat između Bolivije i Paragvaja. Kraj , ali bračni dogodio se između „najidealnijeg „para tog vremena „američkog srca“Mary Pickford i „bagdadskog lopova“ Douglasa Fairbanksa. Navodno zbog nevjerstva/ uostalom tko lopovu može vjerovati (zato se često brane šutnjom, jer čim otvore usta odmah slažu)/. Ovdje je to bilo obostrano. U Njemačkoj pak Hitler regulira bračne odnose, zabranjujući brakove između Židova i Nijemaca. Ubuduće se zaljubljeni moraju skrivati iza grmova da ih Furer ne vidi. A Adolf ne voli ni jazz. Tko ga bude svirao u Njemačkoj ne gine mu „buvara“. I dok je u Njemačkoj zabranjen jazz/ zbog crnih truba, klavira, bubnjeva i saksofona/ u Britaniji uvode ograničenje brzine na 30 milja na sat/ neke bi kaznili zbog sporije vožnje, ali zato sigurnije i na duže staze/. Zabrana se naravno ne odnosi na Malcolm Campbella, koji je svoj svjetski brzinski rekord na zemlji povisio na 485 milja na sat. A rekord u visinu od 22.500 metara postigao je letač balona Anderson i Stevens. Ipak, to nije ništa prema onom što je 25 svibnja te 1935 godine postigao crni atletičar, dvadesetjednogodišnji student iz Alabame Jesse Owens. Tog dana Jesse je srušio pet svjetskih rekorda. Da budem sasvim precizan :od prvog do petog rekorda bilo mu je potrebno samo 45 minuta. Podsječam: bili su to 100 jardi za 9.4 sekunde;skok u dalj 8,13 metara; 220 jardi, te 200 metara i 200 metara sa preponama. Brojke za Guinnesovu knjigu rekorda. Sve se to dogodilo u mjestu Ann Arbor u državi Michigen. I dok se sportska javnost iskreno raduje tom fantastičnom uspjehu, farmeri od Sjeverne Dakote, preko Kasasa i Oklahome do Texasa i Novog Mexica ne mogu se pomaći zbog katastrofalnih pješčanih oluja, koje su zasule pijeskom i opustošile države Srednjeg zapada., uništivši jednu od najvećih svjetskih žitnica. Temperaturu od preko 50 stupnjeva Celzijusa/ ma ne onih gospođe Prsović/ nije podnijelo 1200 ljudi ni stoka u vrijednostima stotine milijuna dolara. Isto tako nije preživjela udarac u drvo automobila prelijepa 29 godišnja belgijska kraljica Astrid, kada se njezin kralj Leopold III prvi put zabio u drvo. Belgija je bila u crnini i suzama. A u suzama su bili i kino posjetitelji gledajući film „The Devil is a Woman“ , prisječajući se događaja u rajskom vrtu, U filmu je igrala zavodljiva Marlene Dietrich, Lionel Atwill i filmski Don Huan –Cesar Romero. Bila je to priča o romantičnoj ljubavi, ljubomori i prijevari , a maksima filma je bila „poljubi me i slomiti ću ti srce“. Srcelomca je glumila Marlena. Navodno nakon projekcije tog filma broj poljubaca je pao na zabrinjavajući nisku razinu/ ne mislim da su se poljupci spustili na niže/. Te godine pozlaćeni kipić kojeg dodjeljuje Američka Akademija za Film i Umjetnost, konačno je kršten. Dobio je ime Oscar. Njega je dobio najbolji film te godine „Pobuna na brodu Baunty, najbolja glumica Bette Davis, a jedan mali minijaturni, kao što je i sama bila pripao je maleckoj Shirley Temple. Oskara je dobila i najbolja glazbena filmska tema te godine“Lullaby Of Broadway“ iz filma“Gold Diggers of 1935“ za koju je glazbu napisao Harry Warren a tekst Al Dubin. Temu je izvodio orkestar braće Dorsey. Popularne pjesme te godine bile su „Blue Moon“, „Red Sails In The Sunset“ i „Cheek To Cheek“.
Među rođenom djecom koja će jednoga dana postati popularni su i imena poput :“Dr. Kildera- Richarda Chemberlaina, Julie Andrews, Alain Delona i Woody Allena. I našeg današnjeg gosta. Upravo na današnji dan 11 veljače 1935 godine u Norfolku, Savezna američka država Virginija/ kakvog li samo imena/ rođen je EUGEN VINCENT CRADDOCK, koji će malo modificirati svoje ime pa će ga široka slušateljska publika pamtiti po imenu GENE VINCENT. Već kao mladi buntovnik , kojemu su ulične tuče bile pravi užitak/ kao da je jedan od navijača naših klubova, koji se perjaju još i prije nego se i vide/, pravi predstavnik nadolazeće, agresivne i nezadovoljne rock generacije , godine 1955 , kada je imao 20 godina, preživio je tešku saobraćajnu nesreću na motoru u kojoj je zadobio teško oštećenje lijevog plućnog krila, a potom , kao nesposoban, otpušten iz američke vojske. Ovo oštećenje pluća mu je bio veliki hendikep koji ga je pratio do kraja života. Po povratku u rodno mjesto lokalni DJ „Sheriff“Tex Daviesom zainteresirao se za pridošlog mladog rokera , te mu pomaže da izda svoj prvi snimak u izdanju diskografske kuće Capitol. Bila je to pjesma „Be-Bop –A-Lula“ koja se prvi put popela na američku popularnu ljestvicu 16 lipnja 1956 godine, da bi se 28 srpnja popela na svoju najvišu sedmu poziciju i na njoj ostala tri tjedna, a ukupno na ljestvici Vrućih 100 – dvadeset tjedana. Ploča je prodana u milijunskoj nakladi po cijeni od 50 dolara. Ista se pjesma u kolovozu našla i na 16-om mjestu popularne ljestvice u Britaniji. Osim pred mikrofonom Gene se znao pojaviti i pred filmskim kamerama, posebno u filmovima koji su obrađivali rock tematiku i gdje se više pjevalo nego glumilo. Nak glumac neki veći uspjeh nije postigao. Nedostatak plućnog krila pravio mu je velike poteškoće kod pjevanja a to je nestabilni gene stabilizirao upotrebom alkohola i ludim vožnjama po cestama. Postao je vrlo nestabilan, rastresen i činilo se negdje koncem pedesetih da mu je karijera došla u čor sokak. Bilo je samo pitanje vremena , kada će mu se dogoditi i definitivni kraj. Godine 1960, iznenada seli u Englesku, budući je tamo imao daleko više obožavatelja nego u rodnoj Americi. Po dolasku snima dva hita. Jedan se zvao „My Heart“s kojim se u ožujku našao na 16-oj poziciji britanske ljestvice. Mjesec i pol dana kasnije, točnije 28 travnja ta je pjesma ponovo na britanskoj popularnoj ljestvici ovoga puta na 47.om mjestu. Ali tu nije kraj toj pjesmi. S njome se gene po treći puta penje na britansku popularnu ljestvicu 19 svibnja i dolazi do 36 pozicije. Druga pjesma koja mu se popela na britansku popularnu ljestvicu zvala se „Pistol Packin' Mama“ i ista se našla na pop ljestvici 16 lipnja te 1960 godine na 15-oj poziciji. Treba radi istine reći da se ova pjesma prvi puta našla na američkoj popularnoj ljestvici sedamnaest godina ranije, točnije 1943 godine i to u izvedbi Al Dextera na prvoj poziciji a u obradi Bing Crosbya & Andrews Sisters , iste godine , na drugoj poziciji i da su obje te verzije prodane u preko milijun kopija. Sedamnaestog travnja , sa svojim prijateljem Eddyem Cochramom doživio je tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je Cochram poginuo. Gene nastavlja putovanje po Engleskoj i Francuskoj sve više toneći u alkohol, a njegovi organi sve više podložni umiranju. Bilo je samo pitanje vremena kada će neka od proširenih krvnih sudova želuca ili jednjaka prsnuti Dogodilo se to u utorak 12 listopada 1971/!/ godine. Kada je zaprimljen u bolnicu zbog obilnog krvarenja iz želuca imao je na sebi 32 godine. S toliko godina je proslijeđen u bolničku mrtvačnicu. Obilno krvarenje iz želuca nije se moglo zaustaviti. I tako je zaustavljen životni put i glazbena karijera ovog nadarenog i perspektivnog rokera. Rok generacija je izgubila jednog istinskog buntovnika. Gene Vincent je na američkoj popularnoj ljestvici imao šest pjesama i jednu ploču prodanu zlatnoj nakladi, dok se na britanskoj popularnoj ljestvici našao u trinaest navrata. Pjesma „Be-Bop-A-Lula“ bila je u tri navrata na britanskoj ljestvici. Inače je pjesma uvedena u Dvoranu slavnih Grammya, ; u dvoranu Slavnih Rock & Rolla, a na top ljestvici čuvenog magazina Rolling Stones RS500 nalazi se na 102 mjestu.
A sada ćemo se vratiti u pretprošlo stoljeće, točnije u godinu 1889 , u kojoj se na današnji dan rodio John Mills, najstariji od braće Mills, jednog od najpopularnijih sastava prije drugog svjetskog rata, po mnogima najpopularnije grupe u povijesti američke popularne glazbe Grupu su sačinjavali braća:Herbert, Harry, Donald i John . kada je 1935 godine John umro zamijenio ga je otac John Senior. Grupa je na američkoj popularnoj ljestvici imala 61 pjesmu, od kojih pet na prvoj poziciji a tri su ploče prodali u zlatnoj nakladi. Prva pjesma koja im se pojavila na pop ljestvici 21 studenoga 1931 godine zvala se „Tiger rag“ i na prvoj poziciji je bila četiri tjedna. Popularna im je bila i skladba Dinah“ koju su pjevali u duetu sa Bing Crosbyem a ona se na prvoj poziciji 1932 godine zadržala dva tjedna. Najpopularnija i najprodavanija im je bila ploča pod naslovom „Paper Doll“ koja se pojavila na popularnoj ljestvici 17 srpn ja 1943 godine, da bi se 6 studenog usidrila na prvoj poziciji i tamo ostala punih 12 sedmica, ploča je prodana i više milijunskoj nakladi/ preko pet milijuna kopija, što već spada u platinastu tiražu i to trostruku/. Bila je najprodavanija ne blagdanska ploča cijelog desetljeća.
A kada je riječ o brači spomenuti ću još jedan bratski par koji se zove Ames Brothers a to su bili:Ed, Gene, Joe i Vic, koji su upravo na današnji dan 1950 godine imali na prvoj poziciji američke ljestvicu pjesmu koja se zvala „Rag Mop“ i koja je bila dva tjedna na tom najvišem mjestu Ploča je prodana u preko milijun komada.
Sada ćemo se prebaciti 13 godina poslije i zastati ćemo na trenutak u 1963 godini. A te godine na današnji da, grupa The Beatles je ušla u studio Abbey Road u 10 sati i 30 minuta prije podne a izišla iz studija u 23 sata. U tom vremenu su snimili deset novih pjesama za svoj prvi album „Please Please Me“. I neka sada netko kaže da život glazbenika nije težak. Osobito kada za lake note dobiju teške novce. Ali tada moraju biti zaista vrhunski i na visini/ tu ne pomaže „štikla“/.
A što se tiče drugih događaja na današnji dan treba napomenuti da se 1847 godine rodio Thomas Alva Edison , američki pronalazač , prvi čovjek , koji je snimio zvuk 1877 godine. Umro je 1931 godine.
Godine 1908 rođen Vivian Fucks,, geolog i istraživač koji je 1958 godine postao prvi čovjek koji je prešao Antartik. Naravno da je dobio laskavu titulu Sir./blago se miševima/.
Godine 1985, na današnji dan američki pjevač Prince nakratko je posjetio Britaniju kako bi primio nagradu za najboljeg međunarodnog umjetnika na svečanosti održanoj tom prigodom u Londonu, a to je mogla vidjeti cijela zemlja. Tom prilikom je održao kratak, mucav govor, pomalo konfuzan. Neki su primijetili da bi bilo bolje da ga je otpjevao. Štampa mu nije bila naklonjena pa se vratio kući obećavši da njegova noga neće nikada stupiti na Britansko otočje. Što reko to i-poreko. Već sljedeće godine pojaviti će se u rasprodanoj Wembley Areni i održati tri koncerta. Tako vam je to sa obećanjima. I tu bih se zaustavio za danas.
O da, da ne zaboravim. Ostao mi je još jedan dio pjesme u prozi od prije dva dana/ nadam se da se nije pokvario, bio je na hladnome/. Ako vam se ne bude svidjelo, odmah u koš za otpadnike. Dakle , oni koji se ne sjećaju, naslov će biti kao novi, oni koji prate budnim ušima znaju da se radi o pjesmi „Jauk Tišine/ ako se umirite mogli bi ga i čuti/. „ Bez suza u voštanom sjaju, među maslinama i smiljem, opijena mukom ponoćne glasnosti, tražiš čarobne zvukove mojih neizgovorenih riječi, utkanih u uplakani glas….I dok me Mjesec nalijeva nepresušnim nektarom, sati davno prošlih dana, zagonetnog glasa , hitaju u vrtloge Tvoje ljepote , ne mogavši odoljeti iskonu, da se gladnih usta napiju na izvoru Tvoje davanosti. I ponovo se spuštena svjetlost ruši u aleju beskrvne nesanice ridajućih voštanica. Spokojno šuti minulo proljeće…Noć umrla u pjesmi vodopada…I čuje se glasni jauk tišine….“
SPES ET AMOR DUO SUNT CALCARIA FORTIA, QUAE NOS AUDACES FACIUNT CONTEMPTORESQUE LABORIS…….
I tako sa ovom kratkom mislilicom koja nam govori o dva snažna poticaja nadi i ljubavi koje nas čine junacima…..dolazim do trenutka kada se opraštam od vas uz tople želje za slatki san, nekima dobro jutro a svima sa savjetom da malo pročitate napisano. Možda nađete nešto što će vas zanimati uz ono nezanimljivo, koje pak nekog drugog zanima, iz čega proističe zaključak da bilo što da napišem uvijek će se naći netko tko će pročitati. Malo se šalim uz obimnu dozu ozbiljnosti…A čovjek se mora uozbiljiti kada vidi s koliko neozbiljnosti neki od onih „gore“našu Lijepu vode.
Nisam stvarno imao namjeru da spomenem gospođicu Andreu. Sada ruke pljeskati se uče. Neki vole da im se plješće dok govore, zato malo zastanu , dignu glavu da čuju dlanova galamu. Drugi opet vole pljesak čuti poslije. Trećima je pljesak dokaz dobrog šeksa/oprostite zaboravio sam kako se piše slovo“s“/. Eto gđica …rea voli pljesak za vrijeme šeksa/opet me izdalo „s“/. kaže, da bez dobrog pljeska orgazam joj „šteka“. Sve se u njoj budi kad se tijekom šeksa pljeska joj po guzi/ .Iako je mlada, kaže, tehniku je savladala.
Uđem u jedan dućan veša/ jer mi se ne pljeska/, tamo moja susjeda Lela, pune ruke ima crvenoga rublja. Došla vratit crveno, radi kućnog mira, kaže, onog njenog kod kuće crvena boja iritira, stalno gunđa. Čudi se kako je moguće, kad je prije nekoliko dana crvena boja, za muškarce bila koma., kao lijepak za muhe a ona pokupovala sve crvene prsluke i ostale intimne detalje. Kupi, kaže, crno ili bijelo, jer mu to najviše uzbuđuje tijelo. Koja će mu sutra odgovarat boja, slušati ću vijesti iz Londona.
Vidim sv. Luka u Zaboru/opet mi je „S“nestalo/, drma. Pun je neke moći, kada tlak mu skoči. Može te ka dite istjerati iz z(a)bornice. Pokazuje puno sile kada mu iskoče žile. A onomu Glavatomu, nema mjesta u zatvoru. Rijeka Sava mirno teče pravda „bolan „Branu“ neće. A sada je stvarno dosta ,da bez penzije ja ne bi osta. Da ne kažem ono gore, oko Gologa je samo more.
Godina je 1935. Vrše se posljednje pripreme pred Drugi svjetski rat. Saar vraćen Njemačkoj, čime počinje Njemačko širenje. Goering službeno osniva vojno zrakoplovstvo-Luftwaffe. Italija napala Etiopiju. Tenkovi i avioni protiv koplja i lukova sa strelicama. Svijet je zgrožen i kao obično poduzima- ništa/ poput naše pravde u slučajevima „nedodirljivih“, kojih ima toliko da bi cijeli portal mogao posvetiti samo njima. O . slijepa pravdo, uzviknuo bi Hamlet, a o truloj državi da i ne govorimo- mislim Danskoj/. Zato je završio rat između Bolivije i Paragvaja. Kraj , ali bračni dogodio se između „najidealnijeg „para tog vremena „američkog srca“Mary Pickford i „bagdadskog lopova“ Douglasa Fairbanksa. Navodno zbog nevjerstva/ uostalom tko lopovu može vjerovati (zato se često brane šutnjom, jer čim otvore usta odmah slažu)/. Ovdje je to bilo obostrano. U Njemačkoj pak Hitler regulira bračne odnose, zabranjujući brakove između Židova i Nijemaca. Ubuduće se zaljubljeni moraju skrivati iza grmova da ih Furer ne vidi. A Adolf ne voli ni jazz. Tko ga bude svirao u Njemačkoj ne gine mu „buvara“. I dok je u Njemačkoj zabranjen jazz/ zbog crnih truba, klavira, bubnjeva i saksofona/ u Britaniji uvode ograničenje brzine na 30 milja na sat/ neke bi kaznili zbog sporije vožnje, ali zato sigurnije i na duže staze/. Zabrana se naravno ne odnosi na Malcolm Campbella, koji je svoj svjetski brzinski rekord na zemlji povisio na 485 milja na sat. A rekord u visinu od 22.500 metara postigao je letač balona Anderson i Stevens. Ipak, to nije ništa prema onom što je 25 svibnja te 1935 godine postigao crni atletičar, dvadesetjednogodišnji student iz Alabame Jesse Owens. Tog dana Jesse je srušio pet svjetskih rekorda. Da budem sasvim precizan :od prvog do petog rekorda bilo mu je potrebno samo 45 minuta. Podsječam: bili su to 100 jardi za 9.4 sekunde;skok u dalj 8,13 metara; 220 jardi, te 200 metara i 200 metara sa preponama. Brojke za Guinnesovu knjigu rekorda. Sve se to dogodilo u mjestu Ann Arbor u državi Michigen. I dok se sportska javnost iskreno raduje tom fantastičnom uspjehu, farmeri od Sjeverne Dakote, preko Kasasa i Oklahome do Texasa i Novog Mexica ne mogu se pomaći zbog katastrofalnih pješčanih oluja, koje su zasule pijeskom i opustošile države Srednjeg zapada., uništivši jednu od najvećih svjetskih žitnica. Temperaturu od preko 50 stupnjeva Celzijusa/ ma ne onih gospođe Prsović/ nije podnijelo 1200 ljudi ni stoka u vrijednostima stotine milijuna dolara. Isto tako nije preživjela udarac u drvo automobila prelijepa 29 godišnja belgijska kraljica Astrid, kada se njezin kralj Leopold III prvi put zabio u drvo. Belgija je bila u crnini i suzama. A u suzama su bili i kino posjetitelji gledajući film „The Devil is a Woman“ , prisječajući se događaja u rajskom vrtu, U filmu je igrala zavodljiva Marlene Dietrich, Lionel Atwill i filmski Don Huan –Cesar Romero. Bila je to priča o romantičnoj ljubavi, ljubomori i prijevari , a maksima filma je bila „poljubi me i slomiti ću ti srce“. Srcelomca je glumila Marlena. Navodno nakon projekcije tog filma broj poljubaca je pao na zabrinjavajući nisku razinu/ ne mislim da su se poljupci spustili na niže/. Te godine pozlaćeni kipić kojeg dodjeljuje Američka Akademija za Film i Umjetnost, konačno je kršten. Dobio je ime Oscar. Njega je dobio najbolji film te godine „Pobuna na brodu Baunty, najbolja glumica Bette Davis, a jedan mali minijaturni, kao što je i sama bila pripao je maleckoj Shirley Temple. Oskara je dobila i najbolja glazbena filmska tema te godine“Lullaby Of Broadway“ iz filma“Gold Diggers of 1935“ za koju je glazbu napisao Harry Warren a tekst Al Dubin. Temu je izvodio orkestar braće Dorsey. Popularne pjesme te godine bile su „Blue Moon“, „Red Sails In The Sunset“ i „Cheek To Cheek“.
Među rođenom djecom koja će jednoga dana postati popularni su i imena poput :“Dr. Kildera- Richarda Chemberlaina, Julie Andrews, Alain Delona i Woody Allena. I našeg današnjeg gosta. Upravo na današnji dan 11 veljače 1935 godine u Norfolku, Savezna američka država Virginija/ kakvog li samo imena/ rođen je EUGEN VINCENT CRADDOCK, koji će malo modificirati svoje ime pa će ga široka slušateljska publika pamtiti po imenu GENE VINCENT. Već kao mladi buntovnik , kojemu su ulične tuče bile pravi užitak/ kao da je jedan od navijača naših klubova, koji se perjaju još i prije nego se i vide/, pravi predstavnik nadolazeće, agresivne i nezadovoljne rock generacije , godine 1955 , kada je imao 20 godina, preživio je tešku saobraćajnu nesreću na motoru u kojoj je zadobio teško oštećenje lijevog plućnog krila, a potom , kao nesposoban, otpušten iz američke vojske. Ovo oštećenje pluća mu je bio veliki hendikep koji ga je pratio do kraja života. Po povratku u rodno mjesto lokalni DJ „Sheriff“Tex Daviesom zainteresirao se za pridošlog mladog rokera , te mu pomaže da izda svoj prvi snimak u izdanju diskografske kuće Capitol. Bila je to pjesma „Be-Bop –A-Lula“ koja se prvi put popela na američku popularnu ljestvicu 16 lipnja 1956 godine, da bi se 28 srpnja popela na svoju najvišu sedmu poziciju i na njoj ostala tri tjedna, a ukupno na ljestvici Vrućih 100 – dvadeset tjedana. Ploča je prodana u milijunskoj nakladi po cijeni od 50 dolara. Ista se pjesma u kolovozu našla i na 16-om mjestu popularne ljestvice u Britaniji. Osim pred mikrofonom Gene se znao pojaviti i pred filmskim kamerama, posebno u filmovima koji su obrađivali rock tematiku i gdje se više pjevalo nego glumilo. Nak glumac neki veći uspjeh nije postigao. Nedostatak plućnog krila pravio mu je velike poteškoće kod pjevanja a to je nestabilni gene stabilizirao upotrebom alkohola i ludim vožnjama po cestama. Postao je vrlo nestabilan, rastresen i činilo se negdje koncem pedesetih da mu je karijera došla u čor sokak. Bilo je samo pitanje vremena , kada će mu se dogoditi i definitivni kraj. Godine 1960, iznenada seli u Englesku, budući je tamo imao daleko više obožavatelja nego u rodnoj Americi. Po dolasku snima dva hita. Jedan se zvao „My Heart“s kojim se u ožujku našao na 16-oj poziciji britanske ljestvice. Mjesec i pol dana kasnije, točnije 28 travnja ta je pjesma ponovo na britanskoj popularnoj ljestvici ovoga puta na 47.om mjestu. Ali tu nije kraj toj pjesmi. S njome se gene po treći puta penje na britansku popularnu ljestvicu 19 svibnja i dolazi do 36 pozicije. Druga pjesma koja mu se popela na britansku popularnu ljestvicu zvala se „Pistol Packin' Mama“ i ista se našla na pop ljestvici 16 lipnja te 1960 godine na 15-oj poziciji. Treba radi istine reći da se ova pjesma prvi puta našla na američkoj popularnoj ljestvici sedamnaest godina ranije, točnije 1943 godine i to u izvedbi Al Dextera na prvoj poziciji a u obradi Bing Crosbya & Andrews Sisters , iste godine , na drugoj poziciji i da su obje te verzije prodane u preko milijun kopija. Sedamnaestog travnja , sa svojim prijateljem Eddyem Cochramom doživio je tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je Cochram poginuo. Gene nastavlja putovanje po Engleskoj i Francuskoj sve više toneći u alkohol, a njegovi organi sve više podložni umiranju. Bilo je samo pitanje vremena kada će neka od proširenih krvnih sudova želuca ili jednjaka prsnuti Dogodilo se to u utorak 12 listopada 1971/!/ godine. Kada je zaprimljen u bolnicu zbog obilnog krvarenja iz želuca imao je na sebi 32 godine. S toliko godina je proslijeđen u bolničku mrtvačnicu. Obilno krvarenje iz želuca nije se moglo zaustaviti. I tako je zaustavljen životni put i glazbena karijera ovog nadarenog i perspektivnog rokera. Rok generacija je izgubila jednog istinskog buntovnika. Gene Vincent je na američkoj popularnoj ljestvici imao šest pjesama i jednu ploču prodanu zlatnoj nakladi, dok se na britanskoj popularnoj ljestvici našao u trinaest navrata. Pjesma „Be-Bop-A-Lula“ bila je u tri navrata na britanskoj ljestvici. Inače je pjesma uvedena u Dvoranu slavnih Grammya, ; u dvoranu Slavnih Rock & Rolla, a na top ljestvici čuvenog magazina Rolling Stones RS500 nalazi se na 102 mjestu.
A sada ćemo se vratiti u pretprošlo stoljeće, točnije u godinu 1889 , u kojoj se na današnji dan rodio John Mills, najstariji od braće Mills, jednog od najpopularnijih sastava prije drugog svjetskog rata, po mnogima najpopularnije grupe u povijesti američke popularne glazbe Grupu su sačinjavali braća:Herbert, Harry, Donald i John . kada je 1935 godine John umro zamijenio ga je otac John Senior. Grupa je na američkoj popularnoj ljestvici imala 61 pjesmu, od kojih pet na prvoj poziciji a tri su ploče prodali u zlatnoj nakladi. Prva pjesma koja im se pojavila na pop ljestvici 21 studenoga 1931 godine zvala se „Tiger rag“ i na prvoj poziciji je bila četiri tjedna. Popularna im je bila i skladba Dinah“ koju su pjevali u duetu sa Bing Crosbyem a ona se na prvoj poziciji 1932 godine zadržala dva tjedna. Najpopularnija i najprodavanija im je bila ploča pod naslovom „Paper Doll“ koja se pojavila na popularnoj ljestvici 17 srpn ja 1943 godine, da bi se 6 studenog usidrila na prvoj poziciji i tamo ostala punih 12 sedmica, ploča je prodana i više milijunskoj nakladi/ preko pet milijuna kopija, što već spada u platinastu tiražu i to trostruku/. Bila je najprodavanija ne blagdanska ploča cijelog desetljeća.
A kada je riječ o brači spomenuti ću još jedan bratski par koji se zove Ames Brothers a to su bili:Ed, Gene, Joe i Vic, koji su upravo na današnji dan 1950 godine imali na prvoj poziciji američke ljestvicu pjesmu koja se zvala „Rag Mop“ i koja je bila dva tjedna na tom najvišem mjestu Ploča je prodana u preko milijun komada.
Sada ćemo se prebaciti 13 godina poslije i zastati ćemo na trenutak u 1963 godini. A te godine na današnji da, grupa The Beatles je ušla u studio Abbey Road u 10 sati i 30 minuta prije podne a izišla iz studija u 23 sata. U tom vremenu su snimili deset novih pjesama za svoj prvi album „Please Please Me“. I neka sada netko kaže da život glazbenika nije težak. Osobito kada za lake note dobiju teške novce. Ali tada moraju biti zaista vrhunski i na visini/ tu ne pomaže „štikla“/.
A što se tiče drugih događaja na današnji dan treba napomenuti da se 1847 godine rodio Thomas Alva Edison , američki pronalazač , prvi čovjek , koji je snimio zvuk 1877 godine. Umro je 1931 godine.
Godine 1908 rođen Vivian Fucks,, geolog i istraživač koji je 1958 godine postao prvi čovjek koji je prešao Antartik. Naravno da je dobio laskavu titulu Sir./blago se miševima/.
Godine 1985, na današnji dan američki pjevač Prince nakratko je posjetio Britaniju kako bi primio nagradu za najboljeg međunarodnog umjetnika na svečanosti održanoj tom prigodom u Londonu, a to je mogla vidjeti cijela zemlja. Tom prilikom je održao kratak, mucav govor, pomalo konfuzan. Neki su primijetili da bi bilo bolje da ga je otpjevao. Štampa mu nije bila naklonjena pa se vratio kući obećavši da njegova noga neće nikada stupiti na Britansko otočje. Što reko to i-poreko. Već sljedeće godine pojaviti će se u rasprodanoj Wembley Areni i održati tri koncerta. Tako vam je to sa obećanjima. I tu bih se zaustavio za danas.
O da, da ne zaboravim. Ostao mi je još jedan dio pjesme u prozi od prije dva dana/ nadam se da se nije pokvario, bio je na hladnome/. Ako vam se ne bude svidjelo, odmah u koš za otpadnike. Dakle , oni koji se ne sjećaju, naslov će biti kao novi, oni koji prate budnim ušima znaju da se radi o pjesmi „Jauk Tišine/ ako se umirite mogli bi ga i čuti/. „ Bez suza u voštanom sjaju, među maslinama i smiljem, opijena mukom ponoćne glasnosti, tražiš čarobne zvukove mojih neizgovorenih riječi, utkanih u uplakani glas….I dok me Mjesec nalijeva nepresušnim nektarom, sati davno prošlih dana, zagonetnog glasa , hitaju u vrtloge Tvoje ljepote , ne mogavši odoljeti iskonu, da se gladnih usta napiju na izvoru Tvoje davanosti. I ponovo se spuštena svjetlost ruši u aleju beskrvne nesanice ridajućih voštanica. Spokojno šuti minulo proljeće…Noć umrla u pjesmi vodopada…I čuje se glasni jauk tišine….“
SPES ET AMOR DUO SUNT CALCARIA FORTIA, QUAE NOS AUDACES FACIUNT CONTEMPTORESQUE LABORIS…….
I tako sa ovom kratkom mislilicom koja nam govori o dva snažna poticaja nadi i ljubavi koje nas čine junacima…..dolazim do trenutka kada se opraštam od vas uz tople želje za slatki san, nekima dobro jutro a svima sa savjetom da malo pročitate napisano. Možda nađete nešto što će vas zanimati uz ono nezanimljivo, koje pak nekog drugog zanima, iz čega proističe zaključak da bilo što da napišem uvijek će se naći netko tko će pročitati. Malo se šalim uz obimnu dozu ozbiljnosti…A čovjek se mora uozbiljiti kada vidi s koliko neozbiljnosti neki od onih „gore“našu Lijepu vode.
Nisam stvarno imao namjeru da spomenem gospođicu Andreu. Sada ruke pljeskati se uče. Neki vole da im se plješće dok govore, zato malo zastanu , dignu glavu da čuju dlanova galamu. Drugi opet vole pljesak čuti poslije. Trećima je pljesak dokaz dobrog šeksa/oprostite zaboravio sam kako se piše slovo“s“/. Eto gđica …rea voli pljesak za vrijeme šeksa/opet me izdalo „s“/. kaže, da bez dobrog pljeska orgazam joj „šteka“. Sve se u njoj budi kad se tijekom šeksa pljeska joj po guzi/ .Iako je mlada, kaže, tehniku je savladala.
Uđem u jedan dućan veša/ jer mi se ne pljeska/, tamo moja susjeda Lela, pune ruke ima crvenoga rublja. Došla vratit crveno, radi kućnog mira, kaže, onog njenog kod kuće crvena boja iritira, stalno gunđa. Čudi se kako je moguće, kad je prije nekoliko dana crvena boja, za muškarce bila koma., kao lijepak za muhe a ona pokupovala sve crvene prsluke i ostale intimne detalje. Kupi, kaže, crno ili bijelo, jer mu to najviše uzbuđuje tijelo. Koja će mu sutra odgovarat boja, slušati ću vijesti iz Londona.
Vidim sv. Luka u Zaboru/opet mi je „S“nestalo/, drma. Pun je neke moći, kada tlak mu skoči. Može te ka dite istjerati iz z(a)bornice. Pokazuje puno sile kada mu iskoče žile. A onomu Glavatomu, nema mjesta u zatvoru. Rijeka Sava mirno teče pravda „bolan „Branu“ neće. A sada je stvarno dosta ,da bez penzije ja ne bi osta. Da ne kažem ono gore, oko Gologa je samo more.
Doc- highly respected member
-
Broj postova: 223
Location: Nova Gradiška
Points: 230
Registration date: 07.02.2008 -
Re: Na današnji dan
by Doc on 12.02.10 1:01
12.02.2010. Na Današnji Dan
Najprije sam mislio da će ovaj uradak ostat bez uvoda, al' se uvijek nađe nešto što čovjeka kopka. Srce mi je zaigralo ,Tulipani skinuli blokadu, sad smo puno bliže Hagu. A tužno mi lice zbog Mis Piggyce. Prst je u zrak digla zaprijetila nekim novinarima. Kaže ružne rjeći pišu o njezinom biću. Nije ona koka….pa da kokodače ona nam je sada i otac i mater. Sa njom san se složio , metlu bih joj nosio. Stvarno je suviše da nam „Prvu Dama“ bude koketara. Za te novinare rekao bi Kivi“To je sra…, ja sam ipak fin nek on pola odvadi“. A ja pomislio da mu brada sjeda i glava smirena,ne bi niti u snu tako nešto rekla. Čovjek se je ustao otišo ko ivo , a možda ga zasvrbjelo i deblo crijevo. Kivi reko' Sra…, a možda je htio reći moram na piša…/nešto brzo teče, kad tako uteče/. E, onda su navalili na jadnu frizerku, koja je umjesto doktorata kupila samo svjedodžbu. Onaj kupi firmu za jednu lipicu, pa mu mogu staviti soli na trticu. Što je gozba veća punija je kesa. Eto niki Moral(ić),doli na kraj vala kupio je zemlju za duzinu jaja, sada bi je proda poput suhog zlata. Konačno je Oskar došao u prave ruke , osvojila ga gospođica Štikla bez po muke. Kada nije za CD bar je za dekolte. Mučila se bidna sa svojim prsima, njedra žele dolje a ona bi gore. Dekolte joj pada trebao bi netko da ga pridržava. Bar njoj nije teško, uvijek ima netko, tko će i bez truda odvest našu S(j)evu i do Hollywooda/ Puno joj ne triba već iskustvo ima…sjećate se onog porno filma. Doduše bio je Ž kategorija, al' je sada starija i iskusnija. Oscara nije za ništa dobila…..Nije to uredu, od mene, da tuđe rublje perem. Uključit ću perilicu , ispustiti sapunicu, da ne bude mača niti , što bi Kivi reko---US(rat)/ih/ gaća..ća…ća…ća.
Godina je 1915. Druga Prvog svjetskog rata. Nema milosti. Njemački cepelini bombardiraju engleske gradove, njemačke podmornice započinju blokadu britanskih otoka. Nijemci prvi puta koriste otrovne plinove. Njemačka podmornica potapa linijski brod „Luzitaniju“ Više od 1198 ih se potopilo od ukupno njih 1978 putnika. Taj zločin Njemačka je proslavila kovanjem medalje Lusitania. Dogodilo se to 7 svibnja uz obalu Irske. Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, na rijeci Soči nema pomaka. Njemačka u upotrebu stavila strojnicu koja može pucati i iz aviona. U Americi ponovo u akciji jahači smrti u bijelim kapuljačama –Ku Klux Klan. Otvorena prva sjeverno-američka transkontinentalna linija između New Yorka i San Francisca. S nosača aviona Karolina iz Floride poletio prvi avion koji je lansiran na moru. Završila je bitka na Galipolju gdje su ljudi, doslovno rečeno, bili pravo topovsko meso. Popularni su romani „Duga“ D.H. Lawrencea, čita se roman Johna Buchana „39 Stuba“, a britanski pisac Ford Madox Fored objavljuje roman „Dobar Vojnik“ koji mu donosi slavu, a američka feministkinja Charlotte Perkins Gilman objavljuje djelo „Herland“ utopiju feminizma. Pozornost javnosti izazvao je Pablo Picasso sa svojom slikom „Harlekin“, te ruski slikar Kazimir Malevič , odlazeći dalje od kubista i osniva novi pravac koji se nazvao suprematizmom. U filmskom svijetu dominira film redatelja D.W.Griffitha „Rođenje nacije“, koji je izazvao dosta rasprave od hvalospjeva do teške kritike osobito na uveličavanje Ku Klux Klana. No bez obzira na to film je postao klasikom i smatra se početkom uistinu prave kinematografije. Na kraju bih spomenuo za mnoge nepoznatog romantičnog junaka –pjesnika Ruperta Brookea, koji je ranjen na Galipolju i umro na francuskom brodu bolnici te pokopan na grčkom otoku Skirosu. Ostati će poznat po stihovima : „Ako umrem, ovim me se sjećaj. Jedan kutak tuđe zemlje, zauvijek će bit Engleska…“
Tako je to bilo te 1915 godine u vrijeme kada je rođen naš današnji gost, kanadski glumac i televizijska zvijezda LORNE GREENE. Mnogi od vas će reći nikada nismo čuli za njega a kamoli ga vidjeli. No uvjeriti ćete se da je taj mališa kada je porastao bio gost gotovo u svakom našem domu. Ali do tada se malo strpite. Znatiželja može biti jako opasna ako pređe granice znatiželje. Tako bi možda rekao onaj moj slijepi prijatelj iz stare Atene, koji je bio dalekovidniji i od onih koji dobro vide na blizu. Dakle pjevača i glumca o kojem je danas riječ poznaje više od pola milijarde ljudi širom svijeta, svi oni gledatelji koji su s nestrpljenjem očekivali u preko osamdeset država svijeta, kada će se na TV ekranu pojaviti špice popularne TV western serije „Bonanza“ u kojoj je naš današnji slavljenik LORNE GREENE, koji se rodio upravo na današnji dan 12 veljače te 1915 godine, igrao ulogu Bena Cartwrighta, patrijaharnog posjednika ranča Panderosa. Ova je serija išla punih 14 godina i bila je proglašena najboljom u tri sezone počevši od 1964 godine. Njegov glas su poznavali i slušatelji engleskog govornog područja. Bio je to dubok , snažan, bariton, mnogima poznat kao „Voice Of Doom“- „Zlokobni Glas“, koji je progurao skladbu „Ringo“ do prvog mjesta top ljestvice u Americi 5 prosinca 1964 godine. Green je bio poslije Paula Anke ,drugi kanađanin koji se uspio domaći američke popularne ljestvice. Lorne Green je rođen u Ottavi, Ontario, Kanada, kao što reče 12 veljače 1915 godine i već se sa deset godina okušao u glazbi, dok je već u petoj počeo svirati violinu, kako bi zadovoljio ambicije svoje majke, koja je odlučila da jednoga dana sina vidi u crnome fraku i u mraku sa Stradivarijevom violinom, kao člana nekog simfonijskog orkestra. No, on je želio sasvim drugi tip glazbe. I tako jednoga sudbina je uzela stvar u svoje ruke, kada je malecki pao i zadobio osamnaest šavova na licu koji su mu zapečatili violinsku sudbinu. Zato se upisao na studij drame i uspješno apsolvirao. Početkom Drugog svjetskog rata pokušao se unovačiti no, kako ga nisu poslali na front u Europu to se odlučio za radio voditelja/ ili spikera/ i od siječnja 1940 godine radi kao radio voditelj objavljujući vijesti u udarnom terminu TV Dnevnika. Kako je to vrijeme bilo kada saveznici nisu imali uspjeha na bojnome polju , a on o tome obavještavao gledatelje dobio je naziv „Zlokobni Glas“. Kada se 1942 godine ratna sreća u Sjevernoj Africi okrenula ka saveznicima , zbog dobrih vijesti dobio je drugi nadimak „Glas Kanade“. Konačno je primljen u kanadske oružane snage, a po završetku rata ponovo se vrača na radio stan, osniva Akademiju za radio voditelje. Iskustvo na radio postaji , kao i problematika sa kojom se suočavaju voditelji, ponukala ga je u traženju štoperice koja odbrojava vrijeme odostraga, tako da se znali voditelji koliko je još vremena ostalo do kraja programa. Godine 1953. U New Yorku sreće producenta Fletchera Marklea koji ga poziva u američki TV program „Studio Jedan“, da bi nastavio rad na filmu i TV snimajući 12 filmova između 1954 i 1958 godine. Kada se pojavio kao gost u emisiji „Wagon Train“producenta Davida Dortorta dobiva glavnu ulogu u seriji „Bonanza“, prvoj wester TV, /jedna od najpopularnijih američkih TV serija/. seriji u boji, koja se počela emitirati 12 listopada/ vidi ti vraga/ 1959 godine, preživjevši prvu, smiješnu epizodu, psovke gledatelja i dvije godine loše kritike. Najveću popularnost „Bonanza“ je dosegla 1964 godine, a producenti RCA kompanije sugerirali su Lorneu da snimi i album. Album nije bio baš najkvalitetnije snimljen, no kako često glazbeni proždrljivci u sebe trpaju sve , dogodilo se da i ovo „neslano“glazbeno jelo bude dobro prodavano, posebno su ga kupovali oni koji nisu smjeli jesti puno soli. To je kompaniju potaklo da snimi i album pod naslovom „Welcome to the Ponderosa“. Posebno je bila zanimljiva priča o šerifu koji je spasio život revolveraša Johnny Ringa,a pjesma je postala veliki hit Pjesma se prvi puta pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 31 listopada 1964 godine, da bi se 5 prosinca dokopala i prve pozicije na kojoj je ostala tjedan dana. Ploča s tom pjesmom se prodala u milijun kopija po cijeni od osam dolara. Pjesma se našla i na AC ljestvici slušatelja , na prvoj poziciji je bila šest tjedana, a isto tako na britanskoj popularnoj ljestvici iste godine na 22 poziciji. Godinu dana kasnije Lorne je imao još jednu pjesmu na popularnoj ljestvici koja se zvala „The Man“ i na kraju se zaustavila na 72-oj poziciji.
Za vrijeme ceremonije na otoku princa Edwarda, kojoj je bila prisutna i sama kraljica Elizabrtha II., Lorne je dobio hitan telefonski poziv iz CA kompanije, gdje mu javljaju da je u Lubbocku, Saverna država Texas, tamošnji DJ u program pustio pjesmu „Ringo“ sa snimljenoga albuma i izazvao pravu histeriju traženja ploče. Kompanija RCA je na brzinu snimila 1200 kopija i još vruće uputila u to mjesto. Ploče su gotovo razgrabljene na aerodromu i prodane dok si rekao „keks“. Glavešine RCA kompanije su veselo trljali ruke/ neki i noge/ . nakon „Ringa“ Lorne je snimio još sedam albuma, a serija „Bonanza“ je ostala na programu do 16 siječnja 1973 godine, a Green je potom postao zapovjednik Adams u TV seriji „Battlestar Galactica“. Kada je Greene počeo raditi na projektu nove serije „Bonanza-Sljedeća Generacija“,umro je od komplikacija plućne bolesti 11 rujna 1987 godine. Trenutku smrti imao je 72 godine. Jedna od najboljih izvedbi pjesme „ Riders int he Sky“ je svakako ona koju izvodi Lorne Greene. Glas koji su uistinu ne može zaboraviti.
Svakako nećemo zaboraviti se sjetiti jednog glazbenog „fosila“ rođenog na današnji dan 1902 godine. Radi se o harmonikašu i skladatelju , koji je nosio laskavi naziv „The Polka King“, Will Glahe. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je šest pjesama, jednu na prvoj poziciji i prodanu u preko milijun kopija. Pjesma se zvala „Beer Barrel Polka“ koja se pojavila na popularnoj američkoj ljestvici 6 svibnja 1939 godine, da bi se 3 lipnja našla i na samoj prvoj poziciji na kojoj se zadržala četiri tjedna. Treba reći da se radi o obradi jedna čehoslovačke pjesme koja se u originalu zvala „“Skoda Lasky- „Lost Love“ Te 1939 pjesma se još u dva navrata našla na popularnoj ljestvici: jednom Andrews Sisters, a drugi puta Eddie DeLange. Godinama je Glahe bio jedan od najuspješnijih Njemačkih glazbenika u SAD- i Japanu Umro je 22 studenoga 1989
Konačno da spomenem da je na današnji dan 1955 godine na prvu poziciju američke popularne ljestvice dospjela skladba „Sincerely“u izvedbi sestara McGuire i na toj se poziciji zadržala deset tjedana.
Konačno ne smijemo zaboraviti i skladbu „Don't Cry For Me Argentina“ sa kojom se Julie Covungton, na današnji dan 1977 godine popela na prvu poziciju britanske pop ljestvice i na tom mjestu zadržala tjedan dana. Pjesma se pojavila i na kazališnim daskama ali u filmu „Evita“, koji priča priču o argentinskoj prvoj dami Eviti Peron, koju je u filmskoj roli odigrala madonna, a ta se pjesma našla na američkoj popularnoj ljestvici 22 veljače 1997 godine i na kraju se zaustavila na osmoj poziciji. A da su filmske priče daleko ljepše od životnih najbolji je dokaz ovaj film, u kojemu su pobrisane sve mrlje sa životne priče marije Duarte oli vam Eve Peron, a ostao je samo platinasti sjaj. Zanimljivo je da su se argentinci pobunili kada su čuli da će njihovu „sveticu“/ koja je usputno počela karijeru kao „prijateljica noći“igrati grešna Madonna/ koja je pak karijeru počela snimajući „tvrde“ porniće. Onima zdravog razuma, riješenog svih emocija to je bio najbolji izbor.
Današnji dan 1709 godine nikada neće zaboraviti Alexander Selkrik, škotski pomorac, čije su avanture inspirirale Daniela Defoea da napiše roman „Robinson Cruso“. Taj škotski pomorac nađen je i uzet sa otoka Juan Fernandez, poslije više od četiri godine provedenih sam na njemu.
Na današnji dan 1809 godine rodio se Charles darwin, engleski znanstvenik, tvorac teorije evolucije živih biča, koji je objavio kapitalno djelo „Porijeklo Vrsta, u kojem dokazuje tezu o organskoj evoluciji, prikazujući povijest nastanka živih biča od najjednostavnijih oblika života. Moš misliti kave je polemike izazvao. Priča se da u ono vrijeme / a ni danas nije puno bolje/ ako si htio nekoga pozlijediti a da ne budeš konkretan , nije trebalo reći , da je majmun, dovoljno je bilo napomenuti da mu je Darvin otac.
A sada evo jedne vijesti za sladokusce. Osobito one koji vole čokoladu „Milku“. Dakle dogodilo se to na današnji dan 1967 godine kada je policija u potrazi za drogom napravila raciju u kući Keith Richardsona/ znate da je to jedan od slavnih članova The Rolling Stonesa/ u (Sus)sexu. Mick Jagger, koji je tog jutra doručkovao svoj prvi acid trip/ da ne bude na tašte kada bude uzimao drugi/, oslobođen je zbog posjedovanja Amfetamina, a Richards zbog dopuštanja konzumacije droge u njegovom domu. Međuti po čemu je ova premetačina postala poznata i popularna i zbog koje ovo pišem je to, da kada su policajci upali u kuću, zatekli su Jaggera/koji je skinuo navlaku sa kobasice/ kako jede čokoladnu štangicu „Mars“ iz međunožja/ točnije sa Venerinog brdašca/ njegove tadašnje djevojke Marianne Faithfull, koja je ležala kao od majke rođena na krznenom tepihu. Od tada pa sve do danas a i šire Marijanče priča da je to nečija izmišljotina podla , jer da ona nije bila gola, kaže da je imala na sebi naušnice i to na oba dva uha. A na tepihu je ležala da zatvori stražnja vrata, zbog propuha. Optužila je za tu“izmišljotinu“ policijske djelatnike, koje je taj prizor naprosto oslijepio pa nisu dobro vidjeli a sumnja pada i na neke neprizorne koji su sa Jaggerm dijelili zatvorsku ćeliju do zore, a sam MIck je uz kauciju pušten da se brani sa slobode.
I na kraju evo podigo sam pero, da urežem slova, u ono, što se zove proza. Naravno u dva dijela kao recimo „Crveno i Crno“/ kakva kombinacija/. Prozna pjesma se zove „Izgubljena noć“….“Sve se izgubilo u samo jednoj riječi, onoj , što se ne izgovara a sve kaže, utonulo u kap šutnje, što je potopila svu moju prošlost, što je poput bujice raznijela sve izgorjele želje u ugašenom plamenu vječnog lutanja i traženja. Sve se slilo u visinu, poteklo iz crnih ponora moga jutra, iskrvarilo na Tvojim dlanovima, bijelim i nježnim poput baršuna. I ovaj dan, pun tame, razbistrio je sve mutne misli, razasute na Božanskim livadama, gdje svi mirisi imaju okus tamjana, sve boje utopljene u sivilo pepela, izniklo iz onih dubina , u kojima raste samo teška tama, natopljena sirovom vlagom prelivenom hladnim dodirom smrti……I vidim Te iz ove promrzle noći, kako koracaš, putem zacrtanim neostvarivom javom, kako pružaš tople ruke ka daljinama, što su Ti na dohvat ruke, tražiš u vrtlogu moje sjene sva obećanja , neizgovorena i nikada dana……..“
NUSQUAM EST, QUI UBIQUE EST…eto tako kaže moj prijatelj Seneca, a on nije nikada ništa rekao a da dobro nije promislio što će reći.
I što na kraju vam reći. Pročitajte napisane riječi, dobro dođu, ništa ne koštaju. Trud je uložen, vremenski nemjeren. I oni što znaju neka pročitaju, oni što ne žele nek dobace korpi, često se u „smeću“nađu redci dobri. Za vas što volite samo izvolite. Čekaju vas nove spoznaje i slike , dobro se je prisjetiti da ne zaboravite. Čitajte polako, štivo nije lako. Ima metafora, to mi nova „fora“. Kada kažem Sunce, ne gledajte u nebo nek vam pogled traži svjetlo bezimeno. Rekao bih ime, ali su blizine nekada daleke, ko što su daljine u nama blizine. Vidi Ti mene. Sanjajte mirno, spavajte divno, svježi se ustajte i ne koprcajte. Dobro se obujte , čuvajte se bure, ceste će vam sutra biti skliske čuvajte se poledice. Sve u svemu to je to, Doc vam želi laku noć. Može i dobro jutro, jer ću budan ostat dugo. Obaveza nemam pa do kasna drijemam.
Najprije sam mislio da će ovaj uradak ostat bez uvoda, al' se uvijek nađe nešto što čovjeka kopka. Srce mi je zaigralo ,Tulipani skinuli blokadu, sad smo puno bliže Hagu. A tužno mi lice zbog Mis Piggyce. Prst je u zrak digla zaprijetila nekim novinarima. Kaže ružne rjeći pišu o njezinom biću. Nije ona koka….pa da kokodače ona nam je sada i otac i mater. Sa njom san se složio , metlu bih joj nosio. Stvarno je suviše da nam „Prvu Dama“ bude koketara. Za te novinare rekao bi Kivi“To je sra…, ja sam ipak fin nek on pola odvadi“. A ja pomislio da mu brada sjeda i glava smirena,ne bi niti u snu tako nešto rekla. Čovjek se je ustao otišo ko ivo , a možda ga zasvrbjelo i deblo crijevo. Kivi reko' Sra…, a možda je htio reći moram na piša…/nešto brzo teče, kad tako uteče/. E, onda su navalili na jadnu frizerku, koja je umjesto doktorata kupila samo svjedodžbu. Onaj kupi firmu za jednu lipicu, pa mu mogu staviti soli na trticu. Što je gozba veća punija je kesa. Eto niki Moral(ić),doli na kraj vala kupio je zemlju za duzinu jaja, sada bi je proda poput suhog zlata. Konačno je Oskar došao u prave ruke , osvojila ga gospođica Štikla bez po muke. Kada nije za CD bar je za dekolte. Mučila se bidna sa svojim prsima, njedra žele dolje a ona bi gore. Dekolte joj pada trebao bi netko da ga pridržava. Bar njoj nije teško, uvijek ima netko, tko će i bez truda odvest našu S(j)evu i do Hollywooda/ Puno joj ne triba već iskustvo ima…sjećate se onog porno filma. Doduše bio je Ž kategorija, al' je sada starija i iskusnija. Oscara nije za ništa dobila…..Nije to uredu, od mene, da tuđe rublje perem. Uključit ću perilicu , ispustiti sapunicu, da ne bude mača niti , što bi Kivi reko---US(rat)/ih/ gaća..ća…ća…ća.
Godina je 1915. Druga Prvog svjetskog rata. Nema milosti. Njemački cepelini bombardiraju engleske gradove, njemačke podmornice započinju blokadu britanskih otoka. Nijemci prvi puta koriste otrovne plinove. Njemačka podmornica potapa linijski brod „Luzitaniju“ Više od 1198 ih se potopilo od ukupno njih 1978 putnika. Taj zločin Njemačka je proslavila kovanjem medalje Lusitania. Dogodilo se to 7 svibnja uz obalu Irske. Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, na rijeci Soči nema pomaka. Njemačka u upotrebu stavila strojnicu koja može pucati i iz aviona. U Americi ponovo u akciji jahači smrti u bijelim kapuljačama –Ku Klux Klan. Otvorena prva sjeverno-američka transkontinentalna linija između New Yorka i San Francisca. S nosača aviona Karolina iz Floride poletio prvi avion koji je lansiran na moru. Završila je bitka na Galipolju gdje su ljudi, doslovno rečeno, bili pravo topovsko meso. Popularni su romani „Duga“ D.H. Lawrencea, čita se roman Johna Buchana „39 Stuba“, a britanski pisac Ford Madox Fored objavljuje roman „Dobar Vojnik“ koji mu donosi slavu, a američka feministkinja Charlotte Perkins Gilman objavljuje djelo „Herland“ utopiju feminizma. Pozornost javnosti izazvao je Pablo Picasso sa svojom slikom „Harlekin“, te ruski slikar Kazimir Malevič , odlazeći dalje od kubista i osniva novi pravac koji se nazvao suprematizmom. U filmskom svijetu dominira film redatelja D.W.Griffitha „Rođenje nacije“, koji je izazvao dosta rasprave od hvalospjeva do teške kritike osobito na uveličavanje Ku Klux Klana. No bez obzira na to film je postao klasikom i smatra se početkom uistinu prave kinematografije. Na kraju bih spomenuo za mnoge nepoznatog romantičnog junaka –pjesnika Ruperta Brookea, koji je ranjen na Galipolju i umro na francuskom brodu bolnici te pokopan na grčkom otoku Skirosu. Ostati će poznat po stihovima : „Ako umrem, ovim me se sjećaj. Jedan kutak tuđe zemlje, zauvijek će bit Engleska…“
Tako je to bilo te 1915 godine u vrijeme kada je rođen naš današnji gost, kanadski glumac i televizijska zvijezda LORNE GREENE. Mnogi od vas će reći nikada nismo čuli za njega a kamoli ga vidjeli. No uvjeriti ćete se da je taj mališa kada je porastao bio gost gotovo u svakom našem domu. Ali do tada se malo strpite. Znatiželja može biti jako opasna ako pređe granice znatiželje. Tako bi možda rekao onaj moj slijepi prijatelj iz stare Atene, koji je bio dalekovidniji i od onih koji dobro vide na blizu. Dakle pjevača i glumca o kojem je danas riječ poznaje više od pola milijarde ljudi širom svijeta, svi oni gledatelji koji su s nestrpljenjem očekivali u preko osamdeset država svijeta, kada će se na TV ekranu pojaviti špice popularne TV western serije „Bonanza“ u kojoj je naš današnji slavljenik LORNE GREENE, koji se rodio upravo na današnji dan 12 veljače te 1915 godine, igrao ulogu Bena Cartwrighta, patrijaharnog posjednika ranča Panderosa. Ova je serija išla punih 14 godina i bila je proglašena najboljom u tri sezone počevši od 1964 godine. Njegov glas su poznavali i slušatelji engleskog govornog područja. Bio je to dubok , snažan, bariton, mnogima poznat kao „Voice Of Doom“- „Zlokobni Glas“, koji je progurao skladbu „Ringo“ do prvog mjesta top ljestvice u Americi 5 prosinca 1964 godine. Green je bio poslije Paula Anke ,drugi kanađanin koji se uspio domaći američke popularne ljestvice. Lorne Green je rođen u Ottavi, Ontario, Kanada, kao što reče 12 veljače 1915 godine i već se sa deset godina okušao u glazbi, dok je već u petoj počeo svirati violinu, kako bi zadovoljio ambicije svoje majke, koja je odlučila da jednoga dana sina vidi u crnome fraku i u mraku sa Stradivarijevom violinom, kao člana nekog simfonijskog orkestra. No, on je želio sasvim drugi tip glazbe. I tako jednoga sudbina je uzela stvar u svoje ruke, kada je malecki pao i zadobio osamnaest šavova na licu koji su mu zapečatili violinsku sudbinu. Zato se upisao na studij drame i uspješno apsolvirao. Početkom Drugog svjetskog rata pokušao se unovačiti no, kako ga nisu poslali na front u Europu to se odlučio za radio voditelja/ ili spikera/ i od siječnja 1940 godine radi kao radio voditelj objavljujući vijesti u udarnom terminu TV Dnevnika. Kako je to vrijeme bilo kada saveznici nisu imali uspjeha na bojnome polju , a on o tome obavještavao gledatelje dobio je naziv „Zlokobni Glas“. Kada se 1942 godine ratna sreća u Sjevernoj Africi okrenula ka saveznicima , zbog dobrih vijesti dobio je drugi nadimak „Glas Kanade“. Konačno je primljen u kanadske oružane snage, a po završetku rata ponovo se vrača na radio stan, osniva Akademiju za radio voditelje. Iskustvo na radio postaji , kao i problematika sa kojom se suočavaju voditelji, ponukala ga je u traženju štoperice koja odbrojava vrijeme odostraga, tako da se znali voditelji koliko je još vremena ostalo do kraja programa. Godine 1953. U New Yorku sreće producenta Fletchera Marklea koji ga poziva u američki TV program „Studio Jedan“, da bi nastavio rad na filmu i TV snimajući 12 filmova između 1954 i 1958 godine. Kada se pojavio kao gost u emisiji „Wagon Train“producenta Davida Dortorta dobiva glavnu ulogu u seriji „Bonanza“, prvoj wester TV, /jedna od najpopularnijih američkih TV serija/. seriji u boji, koja se počela emitirati 12 listopada/ vidi ti vraga/ 1959 godine, preživjevši prvu, smiješnu epizodu, psovke gledatelja i dvije godine loše kritike. Najveću popularnost „Bonanza“ je dosegla 1964 godine, a producenti RCA kompanije sugerirali su Lorneu da snimi i album. Album nije bio baš najkvalitetnije snimljen, no kako često glazbeni proždrljivci u sebe trpaju sve , dogodilo se da i ovo „neslano“glazbeno jelo bude dobro prodavano, posebno su ga kupovali oni koji nisu smjeli jesti puno soli. To je kompaniju potaklo da snimi i album pod naslovom „Welcome to the Ponderosa“. Posebno je bila zanimljiva priča o šerifu koji je spasio život revolveraša Johnny Ringa,a pjesma je postala veliki hit Pjesma se prvi puta pojavila na američkoj popularnoj ljestvici 31 listopada 1964 godine, da bi se 5 prosinca dokopala i prve pozicije na kojoj je ostala tjedan dana. Ploča s tom pjesmom se prodala u milijun kopija po cijeni od osam dolara. Pjesma se našla i na AC ljestvici slušatelja , na prvoj poziciji je bila šest tjedana, a isto tako na britanskoj popularnoj ljestvici iste godine na 22 poziciji. Godinu dana kasnije Lorne je imao još jednu pjesmu na popularnoj ljestvici koja se zvala „The Man“ i na kraju se zaustavila na 72-oj poziciji.
Za vrijeme ceremonije na otoku princa Edwarda, kojoj je bila prisutna i sama kraljica Elizabrtha II., Lorne je dobio hitan telefonski poziv iz CA kompanije, gdje mu javljaju da je u Lubbocku, Saverna država Texas, tamošnji DJ u program pustio pjesmu „Ringo“ sa snimljenoga albuma i izazvao pravu histeriju traženja ploče. Kompanija RCA je na brzinu snimila 1200 kopija i još vruće uputila u to mjesto. Ploče su gotovo razgrabljene na aerodromu i prodane dok si rekao „keks“. Glavešine RCA kompanije su veselo trljali ruke/ neki i noge/ . nakon „Ringa“ Lorne je snimio još sedam albuma, a serija „Bonanza“ je ostala na programu do 16 siječnja 1973 godine, a Green je potom postao zapovjednik Adams u TV seriji „Battlestar Galactica“. Kada je Greene počeo raditi na projektu nove serije „Bonanza-Sljedeća Generacija“,umro je od komplikacija plućne bolesti 11 rujna 1987 godine. Trenutku smrti imao je 72 godine. Jedna od najboljih izvedbi pjesme „ Riders int he Sky“ je svakako ona koju izvodi Lorne Greene. Glas koji su uistinu ne može zaboraviti.
Svakako nećemo zaboraviti se sjetiti jednog glazbenog „fosila“ rođenog na današnji dan 1902 godine. Radi se o harmonikašu i skladatelju , koji je nosio laskavi naziv „The Polka King“, Will Glahe. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je šest pjesama, jednu na prvoj poziciji i prodanu u preko milijun kopija. Pjesma se zvala „Beer Barrel Polka“ koja se pojavila na popularnoj američkoj ljestvici 6 svibnja 1939 godine, da bi se 3 lipnja našla i na samoj prvoj poziciji na kojoj se zadržala četiri tjedna. Treba reći da se radi o obradi jedna čehoslovačke pjesme koja se u originalu zvala „“Skoda Lasky- „Lost Love“ Te 1939 pjesma se još u dva navrata našla na popularnoj ljestvici: jednom Andrews Sisters, a drugi puta Eddie DeLange. Godinama je Glahe bio jedan od najuspješnijih Njemačkih glazbenika u SAD- i Japanu Umro je 22 studenoga 1989
Konačno da spomenem da je na današnji dan 1955 godine na prvu poziciju američke popularne ljestvice dospjela skladba „Sincerely“u izvedbi sestara McGuire i na toj se poziciji zadržala deset tjedana.
Konačno ne smijemo zaboraviti i skladbu „Don't Cry For Me Argentina“ sa kojom se Julie Covungton, na današnji dan 1977 godine popela na prvu poziciju britanske pop ljestvice i na tom mjestu zadržala tjedan dana. Pjesma se pojavila i na kazališnim daskama ali u filmu „Evita“, koji priča priču o argentinskoj prvoj dami Eviti Peron, koju je u filmskoj roli odigrala madonna, a ta se pjesma našla na američkoj popularnoj ljestvici 22 veljače 1997 godine i na kraju se zaustavila na osmoj poziciji. A da su filmske priče daleko ljepše od životnih najbolji je dokaz ovaj film, u kojemu su pobrisane sve mrlje sa životne priče marije Duarte oli vam Eve Peron, a ostao je samo platinasti sjaj. Zanimljivo je da su se argentinci pobunili kada su čuli da će njihovu „sveticu“/ koja je usputno počela karijeru kao „prijateljica noći“igrati grešna Madonna/ koja je pak karijeru počela snimajući „tvrde“ porniće. Onima zdravog razuma, riješenog svih emocija to je bio najbolji izbor.
Današnji dan 1709 godine nikada neće zaboraviti Alexander Selkrik, škotski pomorac, čije su avanture inspirirale Daniela Defoea da napiše roman „Robinson Cruso“. Taj škotski pomorac nađen je i uzet sa otoka Juan Fernandez, poslije više od četiri godine provedenih sam na njemu.
Na današnji dan 1809 godine rodio se Charles darwin, engleski znanstvenik, tvorac teorije evolucije živih biča, koji je objavio kapitalno djelo „Porijeklo Vrsta, u kojem dokazuje tezu o organskoj evoluciji, prikazujući povijest nastanka živih biča od najjednostavnijih oblika života. Moš misliti kave je polemike izazvao. Priča se da u ono vrijeme / a ni danas nije puno bolje/ ako si htio nekoga pozlijediti a da ne budeš konkretan , nije trebalo reći , da je majmun, dovoljno je bilo napomenuti da mu je Darvin otac.
A sada evo jedne vijesti za sladokusce. Osobito one koji vole čokoladu „Milku“. Dakle dogodilo se to na današnji dan 1967 godine kada je policija u potrazi za drogom napravila raciju u kući Keith Richardsona/ znate da je to jedan od slavnih članova The Rolling Stonesa/ u (Sus)sexu. Mick Jagger, koji je tog jutra doručkovao svoj prvi acid trip/ da ne bude na tašte kada bude uzimao drugi/, oslobođen je zbog posjedovanja Amfetamina, a Richards zbog dopuštanja konzumacije droge u njegovom domu. Međuti po čemu je ova premetačina postala poznata i popularna i zbog koje ovo pišem je to, da kada su policajci upali u kuću, zatekli su Jaggera/koji je skinuo navlaku sa kobasice/ kako jede čokoladnu štangicu „Mars“ iz međunožja/ točnije sa Venerinog brdašca/ njegove tadašnje djevojke Marianne Faithfull, koja je ležala kao od majke rođena na krznenom tepihu. Od tada pa sve do danas a i šire Marijanče priča da je to nečija izmišljotina podla , jer da ona nije bila gola, kaže da je imala na sebi naušnice i to na oba dva uha. A na tepihu je ležala da zatvori stražnja vrata, zbog propuha. Optužila je za tu“izmišljotinu“ policijske djelatnike, koje je taj prizor naprosto oslijepio pa nisu dobro vidjeli a sumnja pada i na neke neprizorne koji su sa Jaggerm dijelili zatvorsku ćeliju do zore, a sam MIck je uz kauciju pušten da se brani sa slobode.
I na kraju evo podigo sam pero, da urežem slova, u ono, što se zove proza. Naravno u dva dijela kao recimo „Crveno i Crno“/ kakva kombinacija/. Prozna pjesma se zove „Izgubljena noć“….“Sve se izgubilo u samo jednoj riječi, onoj , što se ne izgovara a sve kaže, utonulo u kap šutnje, što je potopila svu moju prošlost, što je poput bujice raznijela sve izgorjele želje u ugašenom plamenu vječnog lutanja i traženja. Sve se slilo u visinu, poteklo iz crnih ponora moga jutra, iskrvarilo na Tvojim dlanovima, bijelim i nježnim poput baršuna. I ovaj dan, pun tame, razbistrio je sve mutne misli, razasute na Božanskim livadama, gdje svi mirisi imaju okus tamjana, sve boje utopljene u sivilo pepela, izniklo iz onih dubina , u kojima raste samo teška tama, natopljena sirovom vlagom prelivenom hladnim dodirom smrti……I vidim Te iz ove promrzle noći, kako koracaš, putem zacrtanim neostvarivom javom, kako pružaš tople ruke ka daljinama, što su Ti na dohvat ruke, tražiš u vrtlogu moje sjene sva obećanja , neizgovorena i nikada dana……..“
NUSQUAM EST, QUI UBIQUE EST…eto tako kaže moj prijatelj Seneca, a on nije nikada ništa rekao a da dobro nije promislio što će reći.
I što na kraju vam reći. Pročitajte napisane riječi, dobro dođu, ništa ne koštaju. Trud je uložen, vremenski nemjeren. I oni što znaju neka pročitaju, oni što ne žele nek dobace korpi, često se u „smeću“nađu redci dobri. Za vas što volite samo izvolite. Čekaju vas nove spoznaje i slike , dobro se je prisjetiti da ne zaboravite. Čitajte polako, štivo nije lako. Ima metafora, to mi nova „fora“. Kada kažem Sunce, ne gledajte u nebo nek vam pogled traži svjetlo bezimeno. Rekao bih ime, ali su blizine nekada daleke, ko što su daljine u nama blizine. Vidi Ti mene. Sanjajte mirno, spavajte divno, svježi se ustajte i ne koprcajte. Dobro se obujte , čuvajte se bure, ceste će vam sutra biti skliske čuvajte se poledice. Sve u svemu to je to, Doc vam želi laku noć. Može i dobro jutro, jer ću budan ostat dugo. Obaveza nemam pa do kasna drijemam.
Doc- highly respected member
-
Broj postova: 223
Location: Nova Gradiška
Points: 230
Registration date: 07.02.2008 -
Re: Na današnji dan
by Blue Shadow on 12.02.10 16:25
_________________
Kraljevska je stvar činiti dobro i o sebi slušati loše. (Antisten)
Blue Shadow- Top poster
-
Broj postova: 1228
Location: Nova Gradiška
Points: 757
Registration date: 02.01.2008 -
Re: Na današnji dan
by Doc on 13.02.10 1:38
13.02.2010. Na Današnji Dan
Ima datuma koji se pamte, ima i onih koji se ne zaboravljaju, onih kojih se sjećamo, ali i onih koji ne podliježu zaboravu. Eto, tako ćemo se danas u ovoj kratkoj pričici sjetiti jednog od događaja od prije malo više od stotinjak godina, da budem baš sasvim precizan od prije točno 143 godine. Dogodilo se to upravo na današnji te davne 1867 godine. No prije toga kako povremeno, da ne kažem često odnosno redovito napišem i nešto o godini u kojoj se to dogodilo neću ni danas odstupiti od tog nepisanog pravila, kojega lako mogu i pobrisati jer nije ni napisano. I tako do unedogled. Možda će me proći volja da ovo stalno radim, ali za sada je tako. Dakle godina je 1867. Početkom veljače, Japan je imao višednevnu žalost za svojim carem Komeiom, kojega je uspješno zamijenio njegov petnaestogodišnji sun Mutsuhito. Za razliku od Japana u Francuskoj je bilo veselje, bolje rečeno u njezinom glavnom gradu Parizu . na sami prvi travanj otvorena je Svjetska izložba, na kojoj je veliko zanimanje izazvao prvi hidraulični lift inženjera Edouxa/ oni koji znaju francuski znaju kako će to i pročitati/, a ljubitelji umjetnosti mogli su po prvi puta na zapadu vidjeti djela sa istoka, japanskih umjetnika. I Emil Zola je aktivan Te godine izdao je roman „Theresa Raquin“, u jednome ,novom, realističkom stilu, a realnost je bila i činjenica da je popularni pjesnik Charles Baudelaire umro u 46 godini života, za razliku od jedanaestogodišnjeg Jamesa Greenlessa iz Glasgowa, kojemu je u igri pukla noga te je u teškom stanju dovezen u Kraljevsku bolnicu, gdje ga je pregledao profesor Joseph Lister, ranu očistio s karbolnom kiselinom, nogu imobilizirao, da bi mladac šest tjedana kasnije otišao kući ,pjevajući, sa zdravom nogom. Kao da se nije ništa dogodilo. Smatra se da su tada postavljeni temelji asepse. A temelji budućoj američkoj državi postavljeni su 9 travnja te 1867 godine, nakon što je Senat donio odluku da se može kupiti Aljaska od Rusije za ništavnih 7.2 milijuna dolara.. neki su tvrdili da je to najskuplje plaćeni led dok je mister WilliamSeward tvrdio da je to najbolja američka investicija. I nije se prevario. I svoj Kapital je publicirao Karl Marx, a po prvi put se prikazao u Austriji Johanns Bramsov „German Requiem“, dok istodobno Johann Strauss komponira valcer „NA LIJEPOM PLAVOM DUNAVU“. I tu ću se zadržati/ obožavam tango/ na trenutak. Te 1867 godine, na današnji dan u Beču je prvi puta izveden novi valcer Johanna Straussa, gore spomenuti „Na Lijepom Plavom Dunavu“/Bogme da ga je komponirao u današnje vrijeme ne bi bilo ništa od njegove ljepote niti plavetnila/. Očevici/ s kojim sam razgovarao-telepatski/ kažu da je to bila prava katastrofa, a autor je na vrijeme uspio izmagliti inače bi dobio debele batine. Zbog toga valcera, koji će na titulu najpopularnijeg valcera svih vremena morati pričekati više od trideset godina. A priča ide ovako. Kako? Čitajte! Početkom 1867 godine zborovođa muškog Bečkog pjevačkog zbora johanHerbeh, naručio je od her Straussa jedan valcer za svoj zbor. Nadahnut pjesmom zborskog pjevača Jozefa Wailla/ neki su tvrdili da tu nisu čista posla/, Johann je napisao lijepi i melodiozni valcer.. Prva izvedba bila je u jednoj bečkoj dvorani upravo na današnji dan te godine. Na koncertu je međutim došlo do burnog negodovanja publike, jer je pjesma pala u nezgodno vrijeme nakon poraza Austije od Pruske, a rodoljubi su smatrali da se u njoj mogu naći elementi propruskoga/ slično je McCartney u Americi optužio Cherlies Chaplina zbog crvene kravate da je notorni komunista, gotovo prvi do tovariša Staljina. No vratimo se mi pobunjenicima u plesnu dvoranu koji su malte ne umlatili autora. Pod tim dojmom naravno da se nitko nije ni usudio spomenuti tu skladbu a kamoli je zasvirati a pravo Bogohulje bi bilo da je netko i zapleše. Inkvizicija bi odmah ispod njega naložila logorsku vatru. I tako je Straussov valcer proglašen „heretikom“ i pod budnim okom inkvizitora, stenjao pod teškim teretom prašine zaborava. Tek trideset godina kasnije izvjesni Franz von Gemet/ koji se kažu njegovi poznanici, nije krstio na svakom koraku/, napisao je novi tekst/ navodno je poražene pretvorio u pobjednike/ i od tada valcer „Na lijepom Plavom Dunavu“postati će popularan a doživjeti će i svjetsku slavu , nakon što je izveden na velikoj Svjetskoj izložbi koja je 1900 godine održana u Parizu. Autor tog sjajnog djela Johann Strauss nije mogao uživati u svome djelu. Godinu dana prije toga promijenio je mjesto boravišta; znate o čemu govorim. Na kraju treba reći da se sudbina uistinu poigrala i sa autorom i sa pjesmom. Naime svjetsku slavu pjesma je postigla u instrumentalnoj izvedbi, te da je kojim slučajem to učinjeno na njezinoj prvoj izvedbi sve bi prošlo u najboljem redu, jer prisutni sigurno ne bi znali što se krije iza nota i naprosto bi uživali plešući taj valcer. Ali tako je to često u život, priznanje najčešće stigne kada si ti već odavno u rukama Hada. I na kraku zaplešite taj valcer. Bar u svako kući ima neka metla ili partfiš. Ili već nešto što možete zagrliti.
I koliko je her Strauss imao problema oko jedne pjesme, Frank Sinatra nije ni u pameti osjetio neugodnosti kada je na današnji dan objavljeno da se u svijetu glazbe pojavila jedna nova producentska kuća koja se nazvala Reprise, a osnivač je bio nitko drugi do slavni Frank Sinatra. Nju je Frenky boy osnovao nakon što su na njegovom glas zarađivale druge diskografske kompanije kao poznata Capitol kompanija, te da najveći dio novca popaju gazde tih kompanija dok njima, „robovima“ ostaje samo da pokupe mrvice. Doduše i slavu. A živi se od dolara.
Godine 1950 , na današnji dan , rođen je britanski pjevač, flautist i skladatelj čije se ime sastojalo od imena jednog sveca i jednoga anđela i zvao se Peter Gabriel. Počeo je glazbenu karijeru još kao učenik 1966 godine, da bi godinu dana kasnije postao i članom poznate grupe Genesis, koju je napustio 1975 godine i krenuo svojim putem, među inim bavio se i produkcijom albuma , mnogih popularnih pjevača, shvativši da se bolje zaradi na tuđem nego svome radu. Moglo ga se vidjeti i na filmskom ekranu. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je 11 hitova, jedan na prvoj poziciji, a bio je popularan i na drugim ljestvicama. Najuspješnija pjesma mu se zove „Sledgehammer“ i na američkoj popularnoj ljestvici se pojavila 10 svibnja 1986 godine , da bi se na kraju dočepala i prve pozicije u trajanju od tjedan dana.
Na današnji dan 1919 godine rođen je i popularni američki disc jockey, koji je usputno pisao pjesme i pjevao. Taj nadareni DJ zvao se je Tennessee Ernie Ford, čije je pravo ime bilo rnest Jennings Ford. Počeo je kao country pjevač a od 1955 do 1965 godine ima vlastiti TV show. No bez obzira na sve pjesme koje su mu se našle na američkoj pop ili C&W ljestvici poznat će ostati po n ajtežoj pjesmi u povijesti zabavne glazbe. Neki možda pogađaju da se radi o skladbi „16 Tons“, koja se u studenome 1955 godine našla na prvoj poziciji američke popularne ljestvice a u siječnju 1956 godine na prvoj poziciji u Britaniji. Umro je 17 listopada 1991. Godine.
Godine 1903 , na današnji dan u Liegeu rođen belgijski pisac kriminalističkih romana Georges Simeon, koji je kreirao i poznatog inspektora Megrea.
Na današnji dan 1931 godine, a bio je petak/ kuda baš i 13/, publika se tresla u kino dvorani na premijeri filma“Drakula“ s nepoznatim glumcem , opakog imena Bella Lugosi u naslovnoj ulozi.. Film je obilovao slikama demona i maglovitih grobnica. U nekim su kino dvoranama dežurale ekipe prve pomoći da ako ustreba osjetljivim gledateljima budu pri ruci Film je reklamiran kao“najčudniji od svih ljubavnih priča“/ kako bi se iskoristio dan zaljubljenih tog premijernog vikenda/. Na iznenađenje mnogih film je rušio sve rekorde gledanosti i bio hitom broj jedan te godine.
Godine 1954 pošto je održala bezgrešan koncert u londonskom Royal Albert Hallu legendarna kraljica bluesa Billie Holiday se nenajavljena pojavila u klubu „Flamingo“ i zapjevala uz pratnju samo trojice glazbenika Taj je nastup glazbeni časopis „Q“ uvrstio među stotinu najboljih koncerata svih vremena. U tom malom klubu djelovala je apsolutno hipnotički, sjeća se novinar Fred Seller. Kako je već bila na kraju svoje karijere, rastočena alkoholom i drogama, glas joj je bio slomljen , ali uspjela je izvući dodatnu emociju iz svake riječi koju je otpjevala.
A sada ću ja nastaviti tamo gdje sam jučer stavio tri točkice , nastaviti ću do kraja pjesmu u prozi pod naslovom „Izgubljena Noć“….“…U nama gore tajanstvene riječi, što ih vjetar lomi i nosi poput lišća po nepreglednim krajolicima nestalim u ponorima vlastitoga odaziva, u mislima mračne prijetnje, što poput mača čeka nad našim dodirima, zapletenim u vapaj, umoran od dugotrajnosti, izbezumljen od neznanoga bola , što se prosipa po obrazima zastrtim tugom….Mir se ponovo uvlači u raskopčane grudi četinara, u sablasnu tišinu nepostojanja, usnuli korak nečujnosti. Duboka šutnja zaogrnula ponoćne sate, nevidljive na mjesečevom licu, utkane u nečujnu tišinu otkucaja samo jedne ure, skrivene pod crna krila i ove izgubljene noći“
NIHIL ENIM LACRIMA CITIUS ARESCIT……….osobito ako umjesto maramice imate bugačicu …
I eto , tu smo, na početku kraja današnjega dana. Neki će prigovarati da kasnim, drugima će biti rano za čitanje. Treći neće ni primijetiti koliko je sati i neće čekati, a četvrti, on vjerni, sada ćedu bit kutentni(zadovoljni). Od komentara danas ništa, situacija je uvijek ista Svi se prijete, pravdom mašu, pa objese o rep mačku. Kamionska duga priča, završit će ko p(r))ićica,;, njih se dvoje slatko smiju gledajući knjižicu deviznu. Onaj opet s puno sati imunitet neće vratit. Imunitet njega štiti od porcije „rizi- bizi“. A bjegunci preko Save , sada više ne galame. Ozbiljni su , mrka lica, ne prija im baš tamnica. Boje se da i njih tama ne obasja usred dana. Lijepe snove sad vam želim, sladite se voćem zrelim. Oni koji ne spavaju neka ovo sad čitaju. Brzo će im proći sati dok ih Hypnos ne uhvati.
Ima datuma koji se pamte, ima i onih koji se ne zaboravljaju, onih kojih se sjećamo, ali i onih koji ne podliježu zaboravu. Eto, tako ćemo se danas u ovoj kratkoj pričici sjetiti jednog od događaja od prije malo više od stotinjak godina, da budem baš sasvim precizan od prije točno 143 godine. Dogodilo se to upravo na današnji te davne 1867 godine. No prije toga kako povremeno, da ne kažem često odnosno redovito napišem i nešto o godini u kojoj se to dogodilo neću ni danas odstupiti od tog nepisanog pravila, kojega lako mogu i pobrisati jer nije ni napisano. I tako do unedogled. Možda će me proći volja da ovo stalno radim, ali za sada je tako. Dakle godina je 1867. Početkom veljače, Japan je imao višednevnu žalost za svojim carem Komeiom, kojega je uspješno zamijenio njegov petnaestogodišnji sun Mutsuhito. Za razliku od Japana u Francuskoj je bilo veselje, bolje rečeno u njezinom glavnom gradu Parizu . na sami prvi travanj otvorena je Svjetska izložba, na kojoj je veliko zanimanje izazvao prvi hidraulični lift inženjera Edouxa/ oni koji znaju francuski znaju kako će to i pročitati/, a ljubitelji umjetnosti mogli su po prvi puta na zapadu vidjeti djela sa istoka, japanskih umjetnika. I Emil Zola je aktivan Te godine izdao je roman „Theresa Raquin“, u jednome ,novom, realističkom stilu, a realnost je bila i činjenica da je popularni pjesnik Charles Baudelaire umro u 46 godini života, za razliku od jedanaestogodišnjeg Jamesa Greenlessa iz Glasgowa, kojemu je u igri pukla noga te je u teškom stanju dovezen u Kraljevsku bolnicu, gdje ga je pregledao profesor Joseph Lister, ranu očistio s karbolnom kiselinom, nogu imobilizirao, da bi mladac šest tjedana kasnije otišao kući ,pjevajući, sa zdravom nogom. Kao da se nije ništa dogodilo. Smatra se da su tada postavljeni temelji asepse. A temelji budućoj američkoj državi postavljeni su 9 travnja te 1867 godine, nakon što je Senat donio odluku da se može kupiti Aljaska od Rusije za ništavnih 7.2 milijuna dolara.. neki su tvrdili da je to najskuplje plaćeni led dok je mister WilliamSeward tvrdio da je to najbolja američka investicija. I nije se prevario. I svoj Kapital je publicirao Karl Marx, a po prvi put se prikazao u Austriji Johanns Bramsov „German Requiem“, dok istodobno Johann Strauss komponira valcer „NA LIJEPOM PLAVOM DUNAVU“. I tu ću se zadržati/ obožavam tango/ na trenutak. Te 1867 godine, na današnji dan u Beču je prvi puta izveden novi valcer Johanna Straussa, gore spomenuti „Na Lijepom Plavom Dunavu“/Bogme da ga je komponirao u današnje vrijeme ne bi bilo ništa od njegove ljepote niti plavetnila/. Očevici/ s kojim sam razgovarao-telepatski/ kažu da je to bila prava katastrofa, a autor je na vrijeme uspio izmagliti inače bi dobio debele batine. Zbog toga valcera, koji će na titulu najpopularnijeg valcera svih vremena morati pričekati više od trideset godina. A priča ide ovako. Kako? Čitajte! Početkom 1867 godine zborovođa muškog Bečkog pjevačkog zbora johanHerbeh, naručio je od her Straussa jedan valcer za svoj zbor. Nadahnut pjesmom zborskog pjevača Jozefa Wailla/ neki su tvrdili da tu nisu čista posla/, Johann je napisao lijepi i melodiozni valcer.. Prva izvedba bila je u jednoj bečkoj dvorani upravo na današnji dan te godine. Na koncertu je međutim došlo do burnog negodovanja publike, jer je pjesma pala u nezgodno vrijeme nakon poraza Austije od Pruske, a rodoljubi su smatrali da se u njoj mogu naći elementi propruskoga/ slično je McCartney u Americi optužio Cherlies Chaplina zbog crvene kravate da je notorni komunista, gotovo prvi do tovariša Staljina. No vratimo se mi pobunjenicima u plesnu dvoranu koji su malte ne umlatili autora. Pod tim dojmom naravno da se nitko nije ni usudio spomenuti tu skladbu a kamoli je zasvirati a pravo Bogohulje bi bilo da je netko i zapleše. Inkvizicija bi odmah ispod njega naložila logorsku vatru. I tako je Straussov valcer proglašen „heretikom“ i pod budnim okom inkvizitora, stenjao pod teškim teretom prašine zaborava. Tek trideset godina kasnije izvjesni Franz von Gemet/ koji se kažu njegovi poznanici, nije krstio na svakom koraku/, napisao je novi tekst/ navodno je poražene pretvorio u pobjednike/ i od tada valcer „Na lijepom Plavom Dunavu“postati će popularan a doživjeti će i svjetsku slavu , nakon što je izveden na velikoj Svjetskoj izložbi koja je 1900 godine održana u Parizu. Autor tog sjajnog djela Johann Strauss nije mogao uživati u svome djelu. Godinu dana prije toga promijenio je mjesto boravišta; znate o čemu govorim. Na kraju treba reći da se sudbina uistinu poigrala i sa autorom i sa pjesmom. Naime svjetsku slavu pjesma je postigla u instrumentalnoj izvedbi, te da je kojim slučajem to učinjeno na njezinoj prvoj izvedbi sve bi prošlo u najboljem redu, jer prisutni sigurno ne bi znali što se krije iza nota i naprosto bi uživali plešući taj valcer. Ali tako je to često u život, priznanje najčešće stigne kada si ti već odavno u rukama Hada. I na kraku zaplešite taj valcer. Bar u svako kući ima neka metla ili partfiš. Ili već nešto što možete zagrliti.
I koliko je her Strauss imao problema oko jedne pjesme, Frank Sinatra nije ni u pameti osjetio neugodnosti kada je na današnji dan objavljeno da se u svijetu glazbe pojavila jedna nova producentska kuća koja se nazvala Reprise, a osnivač je bio nitko drugi do slavni Frank Sinatra. Nju je Frenky boy osnovao nakon što su na njegovom glas zarađivale druge diskografske kompanije kao poznata Capitol kompanija, te da najveći dio novca popaju gazde tih kompanija dok njima, „robovima“ ostaje samo da pokupe mrvice. Doduše i slavu. A živi se od dolara.
Godine 1950 , na današnji dan , rođen je britanski pjevač, flautist i skladatelj čije se ime sastojalo od imena jednog sveca i jednoga anđela i zvao se Peter Gabriel. Počeo je glazbenu karijeru još kao učenik 1966 godine, da bi godinu dana kasnije postao i članom poznate grupe Genesis, koju je napustio 1975 godine i krenuo svojim putem, među inim bavio se i produkcijom albuma , mnogih popularnih pjevača, shvativši da se bolje zaradi na tuđem nego svome radu. Moglo ga se vidjeti i na filmskom ekranu. Na američkoj popularnoj ljestvici imao je 11 hitova, jedan na prvoj poziciji, a bio je popularan i na drugim ljestvicama. Najuspješnija pjesma mu se zove „Sledgehammer“ i na američkoj popularnoj ljestvici se pojavila 10 svibnja 1986 godine , da bi se na kraju dočepala i prve pozicije u trajanju od tjedan dana.
Na današnji dan 1919 godine rođen je i popularni američki disc jockey, koji je usputno pisao pjesme i pjevao. Taj nadareni DJ zvao se je Tennessee Ernie Ford, čije je pravo ime bilo rnest Jennings Ford. Počeo je kao country pjevač a od 1955 do 1965 godine ima vlastiti TV show. No bez obzira na sve pjesme koje su mu se našle na američkoj pop ili C&W ljestvici poznat će ostati po n ajtežoj pjesmi u povijesti zabavne glazbe. Neki možda pogađaju da se radi o skladbi „16 Tons“, koja se u studenome 1955 godine našla na prvoj poziciji američke popularne ljestvice a u siječnju 1956 godine na prvoj poziciji u Britaniji. Umro je 17 listopada 1991. Godine.
Godine 1903 , na današnji dan u Liegeu rođen belgijski pisac kriminalističkih romana Georges Simeon, koji je kreirao i poznatog inspektora Megrea.
Na današnji dan 1931 godine, a bio je petak/ kuda baš i 13/, publika se tresla u kino dvorani na premijeri filma“Drakula“ s nepoznatim glumcem , opakog imena Bella Lugosi u naslovnoj ulozi.. Film je obilovao slikama demona i maglovitih grobnica. U nekim su kino dvoranama dežurale ekipe prve pomoći da ako ustreba osjetljivim gledateljima budu pri ruci Film je reklamiran kao“najčudniji od svih ljubavnih priča“/ kako bi se iskoristio dan zaljubljenih tog premijernog vikenda/. Na iznenađenje mnogih film je rušio sve rekorde gledanosti i bio hitom broj jedan te godine.
Godine 1954 pošto je održala bezgrešan koncert u londonskom Royal Albert Hallu legendarna kraljica bluesa Billie Holiday se nenajavljena pojavila u klubu „Flamingo“ i zapjevala uz pratnju samo trojice glazbenika Taj je nastup glazbeni časopis „Q“ uvrstio među stotinu najboljih koncerata svih vremena. U tom malom klubu djelovala je apsolutno hipnotički, sjeća se novinar Fred Seller. Kako je već bila na kraju svoje karijere, rastočena alkoholom i drogama, glas joj je bio slomljen , ali uspjela je izvući dodatnu emociju iz svake riječi koju je otpjevala.
A sada ću ja nastaviti tamo gdje sam jučer stavio tri točkice , nastaviti ću do kraja pjesmu u prozi pod naslovom „Izgubljena Noć“….“…U nama gore tajanstvene riječi, što ih vjetar lomi i nosi poput lišća po nepreglednim krajolicima nestalim u ponorima vlastitoga odaziva, u mislima mračne prijetnje, što poput mača čeka nad našim dodirima, zapletenim u vapaj, umoran od dugotrajnosti, izbezumljen od neznanoga bola , što se prosipa po obrazima zastrtim tugom….Mir se ponovo uvlači u raskopčane grudi četinara, u sablasnu tišinu nepostojanja, usnuli korak nečujnosti. Duboka šutnja zaogrnula ponoćne sate, nevidljive na mjesečevom licu, utkane u nečujnu tišinu otkucaja samo jedne ure, skrivene pod crna krila i ove izgubljene noći“
NIHIL ENIM LACRIMA CITIUS ARESCIT……….osobito ako umjesto maramice imate bugačicu …
I eto , tu smo, na početku kraja današnjega dana. Neki će prigovarati da kasnim, drugima će biti rano za čitanje. Treći neće ni primijetiti koliko je sati i neće čekati, a četvrti, on vjerni, sada ćedu bit kutentni(zadovoljni). Od komentara danas ništa, situacija je uvijek ista Svi se prijete, pravdom mašu, pa objese o rep mačku. Kamionska duga priča, završit će ko p(r))ićica,;, njih se dvoje slatko smiju gledajući knjižicu deviznu. Onaj opet s puno sati imunitet neće vratit. Imunitet njega štiti od porcije „rizi- bizi“. A bjegunci preko Save , sada više ne galame. Ozbiljni su , mrka lica, ne prija im baš tamnica. Boje se da i njih tama ne obasja usred dana. Lijepe snove sad vam želim, sladite se voćem zrelim. Oni koji ne spavaju neka ovo sad čitaju. Brzo će im proći sati dok ih Hypnos ne uhvati.
Doc- highly respected member
-
Broj postova: 223
Location: Nova Gradiška
Points: 230
Registration date: 07.02.2008 -
Re: Na današnji dan
by Blue Shadow on 13.02.10 15:57
_________________
Kraljevska je stvar činiti dobro i o sebi slušati loše. (Antisten)
Blue Shadow- Top poster
-
Broj postova: 1228
Location: Nova Gradiška
Points: 757
Registration date: 02.01.2008 -
Re: Na današnji dan
by Doc on 14.02.10 1:01
14.02.2010. Na Današnji Dan
Vesela 1931 godina, tužno je počela za panamsku vladu. Još se članovi kabineta nisu ni otrijeznili, a već drugog dana te godine morali su pakirati kofere/ kod nas se to ne može dogoditi, jer se još mnogi iza Kamenitih vrata nisu otrijeznili, a neki su stalno pod utjecajem maligana( recimo onaj sa crvenim nosom i malo valovitom kosom) zato se možda stalno i ljulja dok pred mikrofonom baulja/ i na vrat a neki i na nos da ne bi dospjeli odakle je upravo pušten u Indiji neposlušni Gandhi, iza rešetaka. I u Peruu je ta 1931 godina bila nemirna, osobito mornarica koja je izvršila državni udar, dok su u Španjolskoj izbori prošli sasvim mirno i bez krvi/ nemiri se tek spremaju, a krvi će biti u potocima/. Veliku pobjedu republikanaca , uskoro će u krvi proslaviti fašistički diktator Franco. Naravno uz pomoć svojih prijatelja Hitlera i Mussolinija. I dok se u Evropi vrše pripreme za ono što će tek doći, na Dalekom Istoku, zemlji izlazećeg sunca kao da je dotužilo što je svugdje oko nje more. Želi čvrsto tlo pod nogama. A ono se zove Mandžurija. Istovremeno 8.3 milijuna amerikanaca, 2.7 milijuna britanaca i pet milijuna Nijemaca s rukama u džepovima ili porcijama u rukama žele posla i kruha. Nije im do igara. Prava pandemija –nezaposlenosti. Osim protiv nezaposlenosti SAD-e se bore i protiv „Državnog neprijatelja“ kojeg u filmu igra James Cagney i njegova prijateljica Jean Harlow. Kino gledatelje uzduž i poprijeko globusa plaše dva opaka tipa. Jedan se zove Frankestein , drugi Dracula. Gore od gorega. Najbolji film te 1931 godine bio je western „Cimarron“ s Richardom Dixom i Irenom Dunn. Na svoju petu godišnjicu Akademija je imala već toliki utjecaj u cijeloj zemlji da je sam predsjednik SAD-a Herbert Hoover , poslao svoga zamjenika, potpredsjednika Charlesa Curtisa da prisustvuje tom događaju. Veliki svjetski hit te godine bila je pjesma „Goodbye“- „Doviđenja“. Svoj zadnji „goodbye“ rekla je i legendarna balerina Ana Pavlova koja je umrla u svome domu Ivy House u Londonu, kamo je došla 1912 godine iz St Petersburga, bolje rečeno kidnula iz njega. Zbogom slobodi rekao je i „scarface“-„čovjek s ožiljkom“,Al Capone, kojeg su agenti FBI-a konačno uhitili i podigli optužnicu protiv njega, zbog utaje poreza/ to naravno kod nas ne vrijedi, jer je toliko onih koji ne prilažu imovinske kartice, da bi morali raspisati nove izbore, i dograditi postojeće kapacitete u kojima stanari imaju besplatno jelo i spavanje. Neki i šišanje/. A utaja poreza je u SAD-a veći zločin nego svi oni u kojima je Don Al dao „ukokati“njemu nepoćudne. A toga je bilo poprilično. Na prvoj poziciji američke popularne ljestvice našlo se je 16 pjesama od kojih neke i danas slušamo. Najviše na prvoj poziciji bila je pjesma „The Peanut Vendor/ El Manicero/ u izvedbi Don Azpiazu. Veliko slavlje održano je u New Yorku. Onima koji pate od visinske bolesti slavlje je prisjelo kada su morali sa vrha Empire State Buildinga, pogledati dolje na ljudski mravinjak. Naime otvoren je taj najviši neboder na svijet, dok je najbolja nogometna momčad na britanskom otočju bila ekipa West Bromwich Albiona., koja je u finalu engleskoga kupa savladala porazila Biri ngham City s rezultatom 2:1 , na čuvenom Wembley stadionu. Te godine prodana je i jedna zlatna ploča koja dolazi sa druge pozicije američke popularne ljestvice na koju se popela 14 ožujka i zvala se „Sugar Blues“ a izvodio ju je popularni Clyde McCoya. Ne treba ni govoriti da se radilo o instrumentalnoj izvedbi. Pjesma je ostala na drugoj poziciji tjedan dana, ali valja reći da se ista u još tri verzije pojavila na američkoj popularnoj ljestvici. a u subotu , te 1931 godine, upravo na današnji dan 14. veljače rođena je PHYLLIS McGUIRE, američka pjevačica koja je nastupala sa svojim starijim sestrama Christinom i Dorothy u grupi koju su nazvali McGuire Sisters. Taj sestrinski par mnogi smatraju jednim od najpopularnijih ženskih grupa u pedesetim godinama, ako ne i najpopularnije. Zanimljivo je da je dan ranije i pet godinu prije točnije 13 veljače 1926 godine rođena njezina sestra Dorothy, dok je Christina rođena 30 srpnja 1929 godine, tako da je glazbeni svijet otprilike svake tri godine dobivao po jednu sestru McGuire. Phyllis je rođena u Middletownu , savezna američka država Ohio i bila kći jednoga propovjednika. Počela je pjevati, još kao mala djevojčica sa svojim sestrama. Najprije u crkvi njihovih roditelja a poslije su pjevale i na svadbama, sprovodima i drugim priredbama a nastavile kasnije i na radio stanicama. Kada su službeno počele nastupati 1935 godine mala Phillis je imala jedva četiri godine. Godine 1949 pjevale su u vojnim bazama, zabavljajući mlade američke vojnike, i bolnicama za veterane rata podižući moral vojnicima/ onda se to zvao moral/. Ozbiljna karijera im počinje kada su se 1952 godine pojavile u čuvenom show Arthur Godfrey's Talent Scouts, gdje su se pokazale iznimno dobre tako da su bili stalni gosti tog programa. Usput nije za ne reći da su se pojavile pjevajući za pet američkih predsjednika /Richarda Nixona, Gerald Forda,Jimmy cartera, Ronalda Reagana i Georgea Busha seniora, a bogme su zabavljale i jednu kraljicu-Elizabethu II. Sestara je bio svuda. Bile su u Ed Sullivanovom programu, rado ih je imao i Dean Martin, nisu bile mrske ni humanitarcu Danny Kayeu, s ljubavlju ih je prigrlio i Andy Williams a o Pery Comu i Red Skeltonu ne treba ni govoriti. Kažem vam, skoro da ih je bilo i u pilećim konzervama ili kokošjim juhama/ po onoj stara koka dobra juha/. U vrijeme kada su sestre bile na vrhu popularnosti bilo je vrlo mnogo ženskih vokalnih , često sestrinskih grupa, od Andrews preko /ovu riječ nemojte krivo protumačiti/ Bonnie i Barrett do Fontana sestara. Ono , što je zanimljivo je to da su tri bijele sestrice McGuire svoje prve uspjehe postigle obradama crnačkih glazbenih brojeva, pjesama Rhytm & bluesa, koje su one svojim umilnim, mekanim i slatkastim glasovima malo razvodnile da ne budu više opore ni grube. Bilo je to inače vrijeme kada su mnogi bijeli pjevači presnimavali i obrađivali pjesme svoje crne brače i sestara i naravno postizali daleko veće uspjehe kao i popularnost. Bile su to pjesme sa kojima se crni izvođači u to vrijeme nisu mogli probiti dalje od svoga crnog dvorišta, recimo Harlema.Svoju zadnju ploču kao trio snimile su u rujnu 1966 godine a ista je imala znakoviti naslov „Vaya con dios“-„Doviđenja i sretan put. Bio je to znak da će se uskoro i razići. Dogodilo se to 1968 godine kada su posljednji put nastupile u Ed Sullivanovom show programu. Nakon toga svaka ide svojim putem , jedino Phillis nastavlja svoju pjevačku karijeru, nasavljajući pjevati u las Vegasu još 1980 godine. Sestre su se ponovo okupile 1985 najavljujući svoj come back u Renou , Nevada. I ponovo nastupaju, ali i snimaju CD na kojima uz nekada popularne hitove imaju i nove pjesme, za uvije nezasitne glazbene potrošače. Sestre su dobile i zaslužena priznanja. Godine 1994 su uvedene u Dvoranu slavnih radiodifuzije, a 2001 godine u Dvoranu slavnih vokalnih grupa. Također se nalaze i u Dvorani slavnih Coca-Cole 2004 i da ne nabrajam. Danas sestre, ako se u međuvremenu nije nešto dogodilo žive odvojeno i svaka brine svoju brigu. Vjerojatno razmišljaju ponekada dok mute jaja za krempitu o prošlim vremenima kada su im slike bile na noćnim ormarićima mladih američkih vojnika i starijih ranih veterana a njihov pjesme na vrhovima popularnih ljestvica . na kraju zanimljivo je napomenuti da im je jedno vrijeme bio menadžer legendarni DJ Alan Freed, koji nesumnjivo ima veliku ulogu u razvoju rock& rolla. A o tome sam već pisao na ovome mjestu, prelistajte stranice pa ćete se prisjetiti priče o Alanu Freedu. Na američkoj popularnoj ljestvici sestre MCGuire imale su trideset i jedan hit, dva na prvoj poziciji, a dvije su ploče prodale u zlatnoj nakladi. Najuspješnije su bile sa skladbom „Sincerely“ s kojom su se našli 8 siječnja 1955 godine prvi puta na američkoj popularnoj ljestvici da bi se 12 veljače/ a to je bilo prije dva dana/ popele na samu prvu poziciju i na tom se mjestu zadržale ravno deset tjedana, ploča je prodana u zlatnoj nakladi po cijeni od 15 dolara. Pjesmu su zajednički napisali ranije spomenuti DJ Alan Freed i Harvey Fuqua /iz grupe Moonglows/. Druga skladba s kojom su ostigle iznimnu popularnost zvala se „Sugartime“ i sa njome su se našli prvi puta na američkoj popularnoj ljestvici 30 prosinca 1957 godine da bi se 17 veljače / a to je za tri dana/ 1958 godine popeli na samo prvo mjesto američke popularne ljestvice i na njemu se zadržale četiri tjedna. I ova se ploča prodala u preko milijun kopija po cijeni od 10 dolara. Četiri godine kasnije , točnije 4 srpnja 1962 godine sestre su ponovo sa ovom pjesmom na američkoj popularnoj ljestvici ali sada u twist obradi i na 107-oj poziciji. Najmlađa od sestara McGuire, Phillis danas bi trebala slaviti rođendan. Da li će se sjetiti prošlog vremena a duh nostalgije proći kroz njezino pamćenje nepoznato mi je. No, ako siva supstanca još dobro upija vjerojatno će joj se oteti uzdah za onim što se nikada više neće vratiti. Ali to je jedna druga priča uz koju bi trebali imati maramice.
A da ne kažete da se uvijek piše samo o onima koji su manje poznati, evo napomenuti ću par riječi o jednom američkom još manje poznatom pjevaču, skladatelju, gitaristi i usno-harmonikašu. Dotični se zove Eric Andersen i rođen je na današnji dan 1943 godine. Otkrio ga je izvjesni Tom Paxton u San Franciscu 1963 godine kada se je pojavio na sceni sa Janis Joplin. Eric je pisao pjesme za judy Collins, Johnny Casha, Joan Baez i da ne nabrajam, Sam nije nikada postigao neki veći uspjeh iako se ga nazivali 2novi Bob dylanom“. Zanimljivo je da je ugovor sa njime potpisao slavni menadžer grupe The Beatles Brian Epstein ali zbog nagle smrti istog nije se ništa realiziralo.
A sada evo i jedne pjesme koja se pojavila na prvoj poziciji američke popularne ljestvice upravo na današnji dan 1942 godine i na toj poziciji se zadržala po jednima tjedan a po drugima četiri tjedna. Ono što je sigurno to je da ju je izvodio slavni Woody Herman. Pjesma se zvala „Blues In The Night(My Mama Done Tol' Me). Pjesma je postigla inače veliku popularnost tako da se na američkoj popularnoj ljestvici našla u još šest različitih obrada. Inače prvi put se pjesma pojavila na popularnoj ljestvici 1941 godine, na desetoj poziciji u izvedbi Artie Shawa. Usputno napominjem da je zlatnu nakladu sa tom pjesmom postigla sjajna Dinah Shore 1942 godine, kada se je našla na četvrtoj poziciji.
Ono ,što se dogodilo na današnji dan 1945 godine , mnogi istinski humanisti i danas smatraju jednim od najvećih ratnih zločina što su ih napravili Saveznici, bolje rečeno britanci i amerikanci. Tog kobnog dana, na dan zaljubljenih, saveznički avioni pretvorili su Dresden u peć za kremiranje, dokazujući da pakao može stići i sa neba. Stradalo je više ljudi no u bilo kojem zračnom napadu. Drezden zvan i „Firenca na Elbi“ zbog svojih umjetničkih građevina, bez važnih strateških ciljeva, smatran je najsigurnijim skrovištem u Njemačkoj, u kojeg se slilo mnogo civila, izbjeglica, djece i žena te ranjenika. Bilo je čak 1.200.000 ljudi. No baš su njega odabrali britanci i amerikanci. Čista osveta. Usred noći, prvi i drugi val od 773 bombardera, sasuli su na nebranjeni grad 650.000 zapaljivih bombi, ne računajući druge vrste. Grad se u trenutku pretvorio u užareni kotao. Topli zrak se digao, hladni pao, nastala je vatrena oluja, umjetni uragan s plamenovima temperature veće od 1000 stupnjeva C, koji je topio, trgao i čupao sve pred sobom u krugu od 17 kilometara. Ljude je grabio vatreni vjetar i uvlačio u samo srce uragana, djeca su bivala otrgnuta iz ruku svojih roditelja i zavitlana u vatru. Nije bilo spasa ni pod zemljom. Zapalio se ugljen u podrumima a skloništa su bila poput peći u kojima su bili ispečeni svi koji su se tu sklonili. na glavnoj željezničkoj stanici plamene su bombe pogodile vlak pun djece, a u bolnici svi izgorjeli. Glavni gradski park pretvorio se u lomaču za tisuće ljudi. A onda je uslijedio treći val, kada su se prateći lovci spustili nad ulice u plamenu i mitraljezima lovili očajne ljude po ulicama. Bio je to najveći požar u povijesti u kojem je izgorjelo 135.000 ljudi i 90.000 kuća. Neki od tih nesretnika izgorjeli su dva puta. Saveznički vojnici i ratni zarobljenici su ih najprije pokapali u zajedničke grobnice, a potom ih spaljivali na lomačama u središtu grada. Još ni danas se ne može objasniti, a opravdati nikako zašto su se saveznici odlučili za ovaj potpuno neljudski korak uništenja grada u kojem nije bilo vojnih objekata. Ili su ih oni na kraju izmislili da bi opravdali ovaj strašan zločin.
A kada smo već kod rata , vratimo se malo u 1797 godinu, kada je na današnji dan britanska flota pod zapovjedništvom admirala Jervisa i Nelsona potukla španjolsku armadu kod Saint Vicenta. Kasnije je nelson porazio i udruženu flotu francuza i španjolaca , slomivši zauvijek napoleonovu moć na moru.
Na kraju i jedna vijest iz kulturnog dosega. Godine 869, na današnji dan , u Rimu je umro slavenski prosvjetitelj Ćiril Konstantin koji je s bratom Metodijem osnivač slavenske pismenosti i književnosti.
A sada oni koji uporno igraju loto ili bingo pogađaju što slijedi. Ponovo ću vas malo „zagušiti“ pisanom riječi moje novije pjesme u prozi koja nosi naslov „Povratak“ „Sve slike ovoga dana treba zaboraviti. Na lomnoj grani usitnjenog vremena sve je mirisalo na žutu ružu razlistanog trenutka. Nada se skupila pod krilo očekivanja, a beskrajnost otkrivala rasparana ganuća nenaviklečekanosti.Na svojim umornim rukama osjećao sam svu snagu Tvoga pogleda, skrivenog u meni nepoznatim nedovidima…tražio sam Te tamo , gdje nisi bila a postojala si, skrivala od jasnoće, prekrivena maglom podnevnoga sunca. Bila si rasprostrta po svim pogledima međuvremena, čekala kao izgubljeni putnik na peronu prolaznosti, ne znajući u kojem smjeru nit kamo će Te odvesti ovaj vlak, čiji dolazak ili odlazak uvijek izaziva iste suze…samo, drugačijeg okusa. Nad svojom pognutom tugom slušao sam otkucaj posljednje mogućnosti…i znao sam, da je to zadnja nada očekivanog……..“
O prije nego sam se odlučio na ovu mislilicu, dugo sam razmišljao jesu li one možda suvišne u ovim mojim „brljotinama“. Možda ih netko krivi protumači i pomisli da om solim pamet. A ja nemam ni soli niti soljenje. Što se tiče pameti, moram priznati da mi ne smeta. Još uvijek je pitanje da li prevoditi ili cijenjenim slušateljima ostaviti zadovoljstvo da sami otkrivaju sadržaj tih mudrih izreka , izrečenih od još mudrijih glava. Vaše mišljenje po tom pitanju mnogo bi pomoglo i vama, da se ako nećete ,mučite i gubite vrijeme/ premda za neku novu spoznaju vrijeme nije nikada izgubljeno/ a pomoglo bi i meni da vam uistinu udovoljim. Naravno ako smatrate da su one suvišne u Današnjem danu, ja ću ih pisati za sutrašnji dan. Sada ću se ponovo konzultirati sa svojim prijateljem Senekom, koji je vrlo jednostavno objasnio vrlo složeno pitanje s kojima se čovjek opterećuje gotovo od amebe, preko reptila i zooloških potomaka pa do današnjega dana. Dakle…..
INCERTUM EST, QUO TE LOCO MORS EXSPECTET: ITAQUE TU ILLAM OMNI LOCO EXSPECTA………..NEIZVJESNO JE NA KOJEM TE MJESTU SMRT ČEKA: ZATO JE TI ČEKAJ NA SVAKOM MJESTU. Naš narod je tu mudru izreku malo pojednostavio i modificirao pa se obično kaže. Kada bi čovjek znao mjesto smrti, tamo ne bi nikada otišao. A ja znam da su neki od vas koji čitaju ovaj tekst već otišli na spavanje i da će ga sutra pročitati. Drugi , su još budni, neka počnu čitati možda će se uspavati, trećima je ovo traćenje vremena i misle, koga je brige što se dogodilo na današnji dan 1945 u Drezdenu. A oni koji ne mogu usnuti a da ne pročitaju što se danas dogodilo/ naravno samo malo od toga/ čekaju na moje sendiranje poput otkačene puške. Možda se i ljute , što tekst ne pošaljem u 00:0001sati, ali . znam da bi mi oprostiti kada bi vidjeli koliko truda (u)lažem / ma ni govora/ da sročim ovih nekoliko redaka. Svih vas pozdravljam , čestitam imendan svim Valentinama, Valentinima, Valentama , ukratko svim zaljubljenima. Uz savjet, ljubav nemojte pokazivati niti dokazivati samo na ovaj dan. Ljubav treba neprestanu hranu, ona vam je poput dojenčeta kojemu morate svakoga trena sve davati ako želite da raste i napreduje. Inače…Ja vjerujem da to svi radite, možda neki misle da nije „muški“ pokazivati „ženske“ osjećaje. Gadno griješite i pustite osjećaje da vas vode. Iznenaditi ćete se spoznajom koliko će vam dušu olakšati otkrivanje svojih osjećaja voljenoj osobi. Otkrijte sami sebe. I tu bih se zaista zaustavio, i ovako sam prekardašio. Kada bi se malo osvrnuo na gospođu s kojom mjerimo temperaturu, i njezinu dublerku, ispisao bih još rečenicu poneku. A da „pače“/ ne mislim na hladetinu/ ovo moram reći jer inače mirno ne bih mogao ići leći. Osobno nemam ništa protiv pretjerivanja ako nije pretjerano, ali ipak neke stvari čak ni meni nisu jasne. Eto recimo, ono dvoje, na koncertu skinuli se goli usred mase pa opali. Kada sam to pročitao odmah sam otkazao ulaznice za koncerte seksalice. Sad se čovjek s pravom pita jel' su zdrava ta dva tipa. Puno mi je toga jasno, al u meni kaže nešto, da ću to razumjet teško. Ma što teško, ja nikako. Noć vam opet želim laku, nek vam snova javom dišu, pazite što ruka radi jel' se sviđa „Prvoj Dami“, Sve se vrti ovih dana oko onog Talijana; neki kažu „baš je faca“, cijelom svijetu da' do znanja.,sviđa mu se „Prva Dama“. Naša bijela Snjeguljica sada ima svoga princa.
PS. Srce mi je sad na mjestu, u valceru „Na Lijepom Plavom Dunav,“vidim „Prva dama“ ruku dala našemu Narcisu. Sada neka pati onaj gologlavi, što na njenu lijevu- desnu ruku stavi.
Vesela 1931 godina, tužno je počela za panamsku vladu. Još se članovi kabineta nisu ni otrijeznili, a već drugog dana te godine morali su pakirati kofere/ kod nas se to ne može dogoditi, jer se još mnogi iza Kamenitih vrata nisu otrijeznili, a neki su stalno pod utjecajem maligana( recimo onaj sa crvenim nosom i malo valovitom kosom) zato se možda stalno i ljulja dok pred mikrofonom baulja/ i na vrat a neki i na nos da ne bi dospjeli odakle je upravo pušten u Indiji neposlušni Gandhi, iza rešetaka. I u Peruu je ta 1931 godina bila nemirna, osobito mornarica koja je izvršila državni udar, dok su u Španjolskoj izbori prošli sasvim mirno i bez krvi/ nemiri se tek spremaju, a krvi će biti u potocima/. Veliku pobjedu republikanaca , uskoro će u krvi proslaviti fašistički diktator Franco. Naravno uz pomoć svojih prijatelja Hitlera i Mussolinija. I dok se u Evropi vrše pripreme za ono što će tek doći, na Dalekom Istoku, zemlji izlazećeg sunca kao da je dotužilo što je svugdje oko nje more. Želi čvrsto tlo pod nogama. A ono se zove Mandžurija. Istovremeno 8.3 milijuna amerikanaca, 2.7 milijuna britanaca i pet milijuna Nijemaca s rukama u džepovima ili porcijama u rukama žele posla i kruha. Nije im do igara. Prava pandemija –nezaposlenosti. Osim protiv nezaposlenosti SAD-e se bore i protiv „Državnog neprijatelja“ kojeg u filmu igra James Cagney i njegova prijateljica Jean Harlow. Kino gledatelje uzduž i poprijeko globusa plaše dva opaka tipa. Jedan se zove Frankestein , drugi Dracula. Gore od gorega. Najbolji film te 1931 godine bio je western „Cimarron“ s Richardom Dixom i Irenom Dunn. Na svoju petu godišnjicu Akademija je imala već toliki utjecaj u cijeloj zemlji da je sam predsjednik SAD-a Herbert Hoover , poslao svoga zamjenika, potpredsjednika Charlesa Curtisa da prisustvuje tom događaju. Veliki svjetski hit te godine bila je pjesma „Goodbye“- „Doviđenja“. Svoj zadnji „goodbye“ rekla je i legendarna balerina Ana Pavlova koja je umrla u svome domu Ivy House u Londonu, kamo je došla 1912 godine iz St Petersburga, bolje rečeno kidnula iz njega. Zbogom slobodi rekao je i „scarface“-„čovjek s ožiljkom“,Al Capone, kojeg su agenti FBI-a konačno uhitili i podigli optužnicu protiv njega, zbog utaje poreza/ to naravno kod nas ne vrijedi, jer je toliko onih koji ne prilažu imovinske kartice, da bi morali raspisati nove izbore, i dograditi postojeće kapacitete u kojima stanari imaju besplatno jelo i spavanje. Neki i šišanje/. A utaja poreza je u SAD-a veći zločin nego svi oni u kojima je Don Al dao „ukokati“njemu nepoćudne. A toga je bilo poprilično. Na prvoj poziciji američke popularne ljestvice našlo se je 16 pjesama od kojih neke i danas slušamo. Najviše na prvoj poziciji bila je pjesma „The Peanut Vendor/ El Manicero/ u izvedbi Don Azpiazu. Veliko slavlje održano je u New Yorku. Onima koji pate od visinske bolesti slavlje je prisjelo kada su morali sa vrha Empire State Buildinga, pogledati dolje na ljudski mravinjak. Naime otvoren je taj najviši neboder na svijet, dok je najbolja nogometna momčad na britanskom otočju bila ekipa West Bromwich Albiona., koja je u finalu engleskoga kupa savladala porazila Biri ngham City s rezultatom 2:1 , na čuvenom Wembley stadionu. Te godine prodana je i jedna zlatna ploča koja dolazi sa druge pozicije američke popularne ljestvice na koju se popela 14 ožujka i zvala se „Sugar Blues“ a izvodio ju je popularni Clyde McCoya. Ne treba ni govoriti da se radilo o instrumentalnoj izvedbi. Pjesma je ostala na drugoj poziciji tjedan dana, ali valja reći da se ista u još tri verzije pojavila na američkoj popularnoj ljestvici. a u subotu , te 1931 godine, upravo na današnji dan 14. veljače rođena je PHYLLIS McGUIRE, američka pjevačica koja je nastupala sa svojim starijim sestrama Christinom i Dorothy u grupi koju su nazvali McGuire Sisters. Taj sestrinski par mnogi smatraju jednim od najpopularnijih ženskih grupa u pedesetim godinama, ako ne i najpopularnije. Zanimljivo je da je dan ranije i pet godinu prije točnije 13 veljače 1926 godine rođena njezina sestra Dorothy, dok je Christina rođena 30 srpnja 1929 godine, tako da je glazbeni svijet otprilike svake tri godine dobivao po jednu sestru McGuire. Phyllis je rođena u Middletownu , savezna američka država Ohio i bila kći jednoga propovjednika. Počela je pjevati, još kao mala djevojčica sa svojim sestrama. Najprije u crkvi njihovih roditelja a poslije su pjevale i na svadbama, sprovodima i drugim priredbama a nastavile kasnije i na radio stanicama. Kada su službeno počele nastupati 1935 godine mala Phillis je imala jedva četiri godine. Godine 1949 pjevale su u vojnim bazama, zabavljajući mlade američke vojnike, i bolnicama za veterane rata podižući moral vojnicima/ onda se to zvao moral/. Ozbiljna karijera im počinje kada su se 1952 godine pojavile u čuvenom show Arthur Godfrey's Talent Scouts, gdje su se pokazale iznimno dobre tako da su bili stalni gosti tog programa. Usput nije za ne reći da su se pojavile pjevajući za pet američkih predsjednika /Richarda Nixona, Gerald Forda,Jimmy cartera, Ronalda Reagana i Georgea Busha seniora, a bogme su zabavljale i jednu kraljicu-Elizabethu II. Sestara je bio svuda. Bile su u Ed Sullivanovom programu, rado ih je imao i Dean Martin, nisu bile mrske ni humanitarcu Danny Kayeu, s ljubavlju ih je prigrlio i Andy Williams a o Pery Comu i Red Skeltonu ne treba ni govoriti. Kažem vam, skoro da ih je bilo i u pilećim konzervama ili kokošjim juhama/ po onoj stara koka dobra juha/. U vrijeme kada su sestre bile na vrhu popularnosti bilo je vrlo mnogo ženskih vokalnih , često sestrinskih grupa, od Andrews preko /ovu riječ nemojte krivo protumačiti/ Bonnie i Barrett do Fontana sestara. Ono , što je zanimljivo je to da su tri bijele sestrice McGuire svoje prve uspjehe postigle obradama crnačkih glazbenih brojeva, pjesama Rhytm & bluesa, koje su one svojim umilnim, mekanim i slatkastim glasovima malo razvodnile da ne budu više opore ni grube. Bilo je to inače vrijeme kada su mnogi bijeli pjevači presnimavali i obrađivali pjesme svoje crne brače i sestara i naravno postizali daleko veće uspjehe kao i popularnost. Bile su to pjesme sa kojima se crni izvođači u to vrijeme nisu mogli probiti dalje od svoga crnog dvorišta, recimo Harlema.Svoju zadnju ploču kao trio snimile su u rujnu 1966 godine a ista je imala znakoviti naslov „Vaya con dios“-„Doviđenja i sretan put. Bio je to znak da će se uskoro i razići. Dogodilo se to 1968 godine kada su posljednji put nastupile u Ed Sullivanovom show programu. Nakon toga svaka ide svojim putem , jedino Phillis nastavlja svoju pjevačku karijeru, nasavljajući pjevati u las Vegasu još 1980 godine. Sestre su se ponovo okupile 1985 najavljujući svoj come back u Renou , Nevada. I ponovo nastupaju, ali i snimaju CD na kojima uz nekada popularne hitove imaju i nove pjesme, za uvije nezasitne glazbene potrošače. Sestre su dobile i zaslužena priznanja. Godine 1994 su uvedene u Dvoranu slavnih radiodifuzije, a 2001 godine u Dvoranu slavnih vokalnih grupa. Također se nalaze i u Dvorani slavnih Coca-Cole 2004 i da ne nabrajam. Danas sestre, ako se u međuvremenu nije nešto dogodilo žive odvojeno i svaka brine svoju brigu. Vjerojatno razmišljaju ponekada dok mute jaja za krempitu o prošlim vremenima kada su im slike bile na noćnim ormarićima mladih američkih vojnika i starijih ranih veterana a njihov pjesme na vrhovima popularnih ljestvica . na kraju zanimljivo je napomenuti da im je jedno vrijeme bio menadžer legendarni DJ Alan Freed, koji nesumnjivo ima veliku ulogu u razvoju rock& rolla. A o tome sam već pisao na ovome mjestu, prelistajte stranice pa ćete se prisjetiti priče o Alanu Freedu. Na američkoj popularnoj ljestvici sestre MCGuire imale su trideset i jedan hit, dva na prvoj poziciji, a dvije su ploče prodale u zlatnoj nakladi. Najuspješnije su bile sa skladbom „Sincerely“ s kojom su se našli 8 siječnja 1955 godine prvi puta na američkoj popularnoj ljestvici da bi se 12 veljače/ a to je bilo prije dva dana/ popele na samu prvu poziciju i na tom se mjestu zadržale ravno deset tjedana, ploča je prodana u zlatnoj nakladi po cijeni od 15 dolara. Pjesmu su zajednički napisali ranije spomenuti DJ Alan Freed i Harvey Fuqua /iz grupe Moonglows/. Druga skladba s kojom su ostigle iznimnu popularnost zvala se „Sugartime“ i sa njome su se našli prvi puta na američkoj popularnoj ljestvici 30 prosinca 1957 godine da bi se 17 veljače / a to je za tri dana/ 1958 godine popeli na samo prvo mjesto američke popularne ljestvice i na njemu se zadržale četiri tjedna. I ova se ploča prodala u preko milijun kopija po cijeni od 10 dolara. Četiri godine kasnije , točnije 4 srpnja 1962 godine sestre su ponovo sa ovom pjesmom na američkoj popularnoj ljestvici ali sada u twist obradi i na 107-oj poziciji. Najmlađa od sestara McGuire, Phillis danas bi trebala slaviti rođendan. Da li će se sjetiti prošlog vremena a duh nostalgije proći kroz njezino pamćenje nepoznato mi je. No, ako siva supstanca još dobro upija vjerojatno će joj se oteti uzdah za onim što se nikada više neće vratiti. Ali to je jedna druga priča uz koju bi trebali imati maramice.
A da ne kažete da se uvijek piše samo o onima koji su manje poznati, evo napomenuti ću par riječi o jednom američkom još manje poznatom pjevaču, skladatelju, gitaristi i usno-harmonikašu. Dotični se zove Eric Andersen i rođen je na današnji dan 1943 godine. Otkrio ga je izvjesni Tom Paxton u San Franciscu 1963 godine kada se je pojavio na sceni sa Janis Joplin. Eric je pisao pjesme za judy Collins, Johnny Casha, Joan Baez i da ne nabrajam, Sam nije nikada postigao neki veći uspjeh iako se ga nazivali 2novi Bob dylanom“. Zanimljivo je da je ugovor sa njime potpisao slavni menadžer grupe The Beatles Brian Epstein ali zbog nagle smrti istog nije se ništa realiziralo.
A sada evo i jedne pjesme koja se pojavila na prvoj poziciji američke popularne ljestvice upravo na današnji dan 1942 godine i na toj poziciji se zadržala po jednima tjedan a po drugima četiri tjedna. Ono što je sigurno to je da ju je izvodio slavni Woody Herman. Pjesma se zvala „Blues In The Night(My Mama Done Tol' Me). Pjesma je postigla inače veliku popularnost tako da se na američkoj popularnoj ljestvici našla u još šest različitih obrada. Inače prvi put se pjesma pojavila na popularnoj ljestvici 1941 godine, na desetoj poziciji u izvedbi Artie Shawa. Usputno napominjem da je zlatnu nakladu sa tom pjesmom postigla sjajna Dinah Shore 1942 godine, kada se je našla na četvrtoj poziciji.
Ono ,što se dogodilo na današnji dan 1945 godine , mnogi istinski humanisti i danas smatraju jednim od najvećih ratnih zločina što su ih napravili Saveznici, bolje rečeno britanci i amerikanci. Tog kobnog dana, na dan zaljubljenih, saveznički avioni pretvorili su Dresden u peć za kremiranje, dokazujući da pakao može stići i sa neba. Stradalo je više ljudi no u bilo kojem zračnom napadu. Drezden zvan i „Firenca na Elbi“ zbog svojih umjetničkih građevina, bez važnih strateških ciljeva, smatran je najsigurnijim skrovištem u Njemačkoj, u kojeg se slilo mnogo civila, izbjeglica, djece i žena te ranjenika. Bilo je čak 1.200.000 ljudi. No baš su njega odabrali britanci i amerikanci. Čista osveta. Usred noći, prvi i drugi val od 773 bombardera, sasuli su na nebranjeni grad 650.000 zapaljivih bombi, ne računajući druge vrste. Grad se u trenutku pretvorio u užareni kotao. Topli zrak se digao, hladni pao, nastala je vatrena oluja, umjetni uragan s plamenovima temperature veće od 1000 stupnjeva C, koji je topio, trgao i čupao sve pred sobom u krugu od 17 kilometara. Ljude je grabio vatreni vjetar i uvlačio u samo srce uragana, djeca su bivala otrgnuta iz ruku svojih roditelja i zavitlana u vatru. Nije bilo spasa ni pod zemljom. Zapalio se ugljen u podrumima a skloništa su bila poput peći u kojima su bili ispečeni svi koji su se tu sklonili. na glavnoj željezničkoj stanici plamene su bombe pogodile vlak pun djece, a u bolnici svi izgorjeli. Glavni gradski park pretvorio se u lomaču za tisuće ljudi. A onda je uslijedio treći val, kada su se prateći lovci spustili nad ulice u plamenu i mitraljezima lovili očajne ljude po ulicama. Bio je to najveći požar u povijesti u kojem je izgorjelo 135.000 ljudi i 90.000 kuća. Neki od tih nesretnika izgorjeli su dva puta. Saveznički vojnici i ratni zarobljenici su ih najprije pokapali u zajedničke grobnice, a potom ih spaljivali na lomačama u središtu grada. Još ni danas se ne može objasniti, a opravdati nikako zašto su se saveznici odlučili za ovaj potpuno neljudski korak uništenja grada u kojem nije bilo vojnih objekata. Ili su ih oni na kraju izmislili da bi opravdali ovaj strašan zločin.
A kada smo već kod rata , vratimo se malo u 1797 godinu, kada je na današnji dan britanska flota pod zapovjedništvom admirala Jervisa i Nelsona potukla španjolsku armadu kod Saint Vicenta. Kasnije je nelson porazio i udruženu flotu francuza i španjolaca , slomivši zauvijek napoleonovu moć na moru.
Na kraju i jedna vijest iz kulturnog dosega. Godine 869, na današnji dan , u Rimu je umro slavenski prosvjetitelj Ćiril Konstantin koji je s bratom Metodijem osnivač slavenske pismenosti i književnosti.
A sada oni koji uporno igraju loto ili bingo pogađaju što slijedi. Ponovo ću vas malo „zagušiti“ pisanom riječi moje novije pjesme u prozi koja nosi naslov „Povratak“ „Sve slike ovoga dana treba zaboraviti. Na lomnoj grani usitnjenog vremena sve je mirisalo na žutu ružu razlistanog trenutka. Nada se skupila pod krilo očekivanja, a beskrajnost otkrivala rasparana ganuća nenaviklečekanosti.Na svojim umornim rukama osjećao sam svu snagu Tvoga pogleda, skrivenog u meni nepoznatim nedovidima…tražio sam Te tamo , gdje nisi bila a postojala si, skrivala od jasnoće, prekrivena maglom podnevnoga sunca. Bila si rasprostrta po svim pogledima međuvremena, čekala kao izgubljeni putnik na peronu prolaznosti, ne znajući u kojem smjeru nit kamo će Te odvesti ovaj vlak, čiji dolazak ili odlazak uvijek izaziva iste suze…samo, drugačijeg okusa. Nad svojom pognutom tugom slušao sam otkucaj posljednje mogućnosti…i znao sam, da je to zadnja nada očekivanog……..“
O prije nego sam se odlučio na ovu mislilicu, dugo sam razmišljao jesu li one možda suvišne u ovim mojim „brljotinama“. Možda ih netko krivi protumači i pomisli da om solim pamet. A ja nemam ni soli niti soljenje. Što se tiče pameti, moram priznati da mi ne smeta. Još uvijek je pitanje da li prevoditi ili cijenjenim slušateljima ostaviti zadovoljstvo da sami otkrivaju sadržaj tih mudrih izreka , izrečenih od još mudrijih glava. Vaše mišljenje po tom pitanju mnogo bi pomoglo i vama, da se ako nećete ,mučite i gubite vrijeme/ premda za neku novu spoznaju vrijeme nije nikada izgubljeno/ a pomoglo bi i meni da vam uistinu udovoljim. Naravno ako smatrate da su one suvišne u Današnjem danu, ja ću ih pisati za sutrašnji dan. Sada ću se ponovo konzultirati sa svojim prijateljem Senekom, koji je vrlo jednostavno objasnio vrlo složeno pitanje s kojima se čovjek opterećuje gotovo od amebe, preko reptila i zooloških potomaka pa do današnjega dana. Dakle…..
INCERTUM EST, QUO TE LOCO MORS EXSPECTET: ITAQUE TU ILLAM OMNI LOCO EXSPECTA………..NEIZVJESNO JE NA KOJEM TE MJESTU SMRT ČEKA: ZATO JE TI ČEKAJ NA SVAKOM MJESTU. Naš narod je tu mudru izreku malo pojednostavio i modificirao pa se obično kaže. Kada bi čovjek znao mjesto smrti, tamo ne bi nikada otišao. A ja znam da su neki od vas koji čitaju ovaj tekst već otišli na spavanje i da će ga sutra pročitati. Drugi , su još budni, neka počnu čitati možda će se uspavati, trećima je ovo traćenje vremena i misle, koga je brige što se dogodilo na današnji dan 1945 u Drezdenu. A oni koji ne mogu usnuti a da ne pročitaju što se danas dogodilo/ naravno samo malo od toga/ čekaju na moje sendiranje poput otkačene puške. Možda se i ljute , što tekst ne pošaljem u 00:0001sati, ali . znam da bi mi oprostiti kada bi vidjeli koliko truda (u)lažem / ma ni govora/ da sročim ovih nekoliko redaka. Svih vas pozdravljam , čestitam imendan svim Valentinama, Valentinima, Valentama , ukratko svim zaljubljenima. Uz savjet, ljubav nemojte pokazivati niti dokazivati samo na ovaj dan. Ljubav treba neprestanu hranu, ona vam je poput dojenčeta kojemu morate svakoga trena sve davati ako želite da raste i napreduje. Inače…Ja vjerujem da to svi radite, možda neki misle da nije „muški“ pokazivati „ženske“ osjećaje. Gadno griješite i pustite osjećaje da vas vode. Iznenaditi ćete se spoznajom koliko će vam dušu olakšati otkrivanje svojih osjećaja voljenoj osobi. Otkrijte sami sebe. I tu bih se zaista zaustavio, i ovako sam prekardašio. Kada bi se malo osvrnuo na gospođu s kojom mjerimo temperaturu, i njezinu dublerku, ispisao bih još rečenicu poneku. A da „pače“/ ne mislim na hladetinu/ ovo moram reći jer inače mirno ne bih mogao ići leći. Osobno nemam ništa protiv pretjerivanja ako nije pretjerano, ali ipak neke stvari čak ni meni nisu jasne. Eto recimo, ono dvoje, na koncertu skinuli se goli usred mase pa opali. Kada sam to pročitao odmah sam otkazao ulaznice za koncerte seksalice. Sad se čovjek s pravom pita jel' su zdrava ta dva tipa. Puno mi je toga jasno, al u meni kaže nešto, da ću to razumjet teško. Ma što teško, ja nikako. Noć vam opet želim laku, nek vam snova javom dišu, pazite što ruka radi jel' se sviđa „Prvoj Dami“, Sve se vrti ovih dana oko onog Talijana; neki kažu „baš je faca“, cijelom svijetu da' do znanja.,sviđa mu se „Prva Dama“. Naša bijela Snjeguljica sada ima svoga princa.
PS. Srce mi je sad na mjestu, u valceru „Na Lijepom Plavom Dunav,“vidim „Prva dama“ ruku dala našemu Narcisu. Sada neka pati onaj gologlavi, što na njenu lijevu- desnu ruku stavi.
Doc- highly respected member
-
Broj postova: 223
Location: Nova Gradiška
Points: 230
Registration date: 07.02.2008 -
Re: Na današnji dan
by Blue Shadow on 14.02.10 11:58
_________________
Kraljevska je stvar činiti dobro i o sebi slušati loše. (Antisten)
Blue Shadow- Top poster
-
Broj postova: 1228
Location: Nova Gradiška
Points: 757
Registration date: 02.01.2008 -
Re: Na današnji dan
by Doc on 15.02.10 1:02
15.02.2010. Na Današnji Dan
Sretne me bivši poznanik, kameleon. Pogleda me s visoka, podigavši odozdo pogled prema meni, jer sam za glavu viši i iskipa poput vojnih kamiona/ onih što ih pregaziše milioni, ma kakvih kuna, brate eura/:“Uredniče čitam te , vidim da svašta pišeš, čak i mudrosnice , može li jedna pitalica, ti si pametan“.Nježno spustim pogled prema njemu da ga ne bi ozlijedio, a po zločestom pogledu vidim, da je ono naglašeno“ pametan“ rekao u navodnicima. Uključim sivu supstancu, zasvijetli mi zelena žaruljica, znači imam prolaz.“Može“odgovorim, pitaj“. Još me jednom pogleda i iscijedi/ kao pšenica iz đakovačkog silosa/ :“koja je razlika između mračnog i mutnog“. Pitalica je besmislena, pomislim, jer i u mračnom i u mutnom ništa ne vidiš, i odmah pomislim da kameleon ima na umu nešto drugo u pričuvi; da me iznenadi/ kao Kivi novinare kada im je objasnio da mu je dosta proljeva, jer sada kaka tvrdo, nadigao se i otišao pustiti vodu/. Kada si ti u pitanju druže, pardon gospodine, nema razlike“, odgovorim poput Delfijske proročice. „Kako nema“ sada se on iznenadi, i pazi kako me oslovljavaš“. „Prije si lovio noću po mraku, sada loviš u mutnom, znači nema razlike, I ne ljuti se. Razboljet ćeš se. Doduše, ti uvijek pri ruci imaš knjižicu s kojom ulaziš na mala vrata. Prije je bila crvena , a sada…naglo prekinem objašnjavati pitalicu, jer bivši drug a sada uvaženi gospodin pozelenio, pa problijedio i konačno pocrvenio. A na crveno čovjek se mora zaustaviti. Inače bude pregažen ili kažnjen. „Koja je razlika između jednog kameleona“ postavim ja njemu pitalicu, okrenuvši mu stražnji trap, ostavivši ga da začuđeno gleda u moj auspuh, nastavljajući svoj put ka današnjem danu. A tko nas tu čeka tek ću vam otkriti kada doznam. No prije toga ne mogu a da ne spomenem veliku Ameriku koja je u dubokoj depresiji što je recima mala Evropa imala desetke kraljeva i careva a ona ni jednoga i strašno pati zbog toga. Onaj dio tog novog kontinenta prije Kolumbovog otkrića dosta je tajnovit, ali se zasigurno zna da nije bilo kraljeva recimo tipa Richarda Lavljeg srca. Pa nema ni priča sa kraljevskih dvora, kako bi uspavljivali dječicu tim pričicama pa su morali uvoziti iz Evrope prinčeve i male bljedunjave princezice. No u Americi su se pojavili neki drugi kraljevi, pogotovo na američkom popularnom nebu. Čitave dinastije. Eto, sjetio sam se ,današnji dan u onom njegovom centralnom djelu, posvetiti ću upravo jednom takovom „novopečenom „ kralju. Ovu kratku priču dakle počinjem o dugovječnom, uostalom čemu skromnost, treba reći besmrtnom kralju crnih balada NATHANIELU ADAMSU COLU. I to od njegovog zadnjeg nastupa na sceni. Taj posljednji aplauz oduševljene publike pomilovao je Colove uši 3 prosinca 1964 godine u jednom poznatom kazalištu u San Franciscu u kojem je te večeri nastupio Nat Cole sa svojom pjevačkom i plesačkom grupom „Vesele mlade duše“. Tog trenutka Nat King Cole, iako je znao da pješčani sat njegovog života isipa posljednja zrnca, nije ipak vjerovao da će to biti tako brzo/ nada umire posljednja/. Ali, putove sudbine nitko ne može skrenuti. Oni su trasirani još u trenutku rođenja, kao i dužina njihove dionice, koja je u slučaju Nat King Cola završavala u 49-oj godini života. Samo četiri dana kasnije 7 prosinca, dežurni liječnik plućnog odjela bolnice Sv. Ivana u Santa Monici , primio je teško bolesnog „kralja“ Cola na posljednju stanicu s koje svi putovi vode u samo jednom , nepovratnom pravcu, prema nebu.
Bolnički odjel prije odlaska ka vječnom počivalištu Nat King Cole je napuštao samo u dva navrata. Jednom , da bi najveći obiteljski blagdan Božić, dočekao u krugu svoje obitelji, a drugi puta , kada su ga na njegovu želju, posljednji puta provezli obalom Pacifika. To beskrajno plavetnilo mora uskoro će zamijeniti beskonačnim modrilom neba , kroz koji će putovati. Ovaj puta sasvim sam. Dogodilo se to u ponedjeljak 15 veljače , dakle upravo na današnji dan 1965 godine. Tog dana svijet je obišla tužna vijest, ovozemaljska glazbena zvijezda Nat King Cole izgubio je svoju prvu i najvažniju bitku života i preselio među zvijezde vječnoga sjaja popularnog glazbenog neba. I tako zemlju osiromašio a nebo obogatio. Na svome putu je prosipao“Zvjezdanu prašinu“, koja se ni do danas nije slegla i obavija mnoge, među njima i one najveće radio postaje. No, dobra glazba nije samo privilegija velikih radio postaja što dokazuje i glazbena ponuda našeg radio vala.
Kada se u petak 17 ožujka 1916 godine u mjesnom rodilištu u Montgomeryju u saveznoj američkoj državi Alabama, rodio najmlađi sin baptističkog pastora i voditeljice crkvenog zbora, kojem su dali ime Nathaniel Adams Cole, ni najoptimističniji roditelji nisu ni u snu mogli predvidjeti, da će se od te žive, pregorjele kifle , teške 3.350 grama, hraniti generacije i generacije gladnih i uvijek nezasitnih glazbenih potrošača i da će se ta crna i neka mi oprosti Njegovo Kraljevsko Visočanstvo dosta ružna beba, razviti među najpopularnije pjevače XX stoljeća, s jednim od najljepših glasova koje do danas pozna popularna zabavna glazba. I tako je priroda osiromašila karoseriju, da bi obogatila besprijekoran zvuk i obdarila širokom rukom Nat Colea glasom, slično što je u nakazno tijelo Quasimodea utkala nježnu i lijepu dušu anđela. U četvrtoj godini Nathalian uči svirati glasovir, s dvanaest svira orgulje u baptističkoj crkvi svoga oca, potom s bratom Edwardom osniva mali ansambl i sviraju po noćnim klubovima Chichaga a nastupa i na daskama Broadwaya. Godine 1937 odlazi u Los Angeles i zabavlja goste u noćnim klubovima, da bi uskoro osnovao trio. Sasvim slučajno. Vlasnik Swonny Inn kluba gdje je svirao predložio je Natu da osnuje kvartet u sastavu: glasovir, gitara, kontrabas i bubnjevi. Kako se bubnjar sa svojim teškim tovarom nije na vrijeme pojavio grupa je počela svirati kao Trio i tako ostala. Godine 1937 jedne večeri dok je prebirao po crno- bijelim tipkama prišao je jedan pomalo „nasaugani, maliganski“ gost i zatražio od Nata da mu otpjeva pjesmu „Sweet Loraine“. Cole se pokušao izvući, no „maliganac“ uz podršku i pljesak ostalih gostiju, uzima mikrofon u ruke i pjeva. Zapravo tada je propjevao. Frenetičan pljesak koji se prosuo noćnim klubom još i prije nego je Nat Cole završio pjesmu dovoljno su govorili koliko se publici svidio glas i način interpretacije pjesme. Od tada su mu ruke sve rjeđe na tipkama glasovira a sve češće mu je u rukama mikrofon. I tako je rođen Nat Cole pjevač. Mnogi su rekli da je time jazz glazba mnogo izgubila a popularna se obogatila.
Naziv „kralj“-„King“, koji je kasnije vječno stajao uz njegovo ime i prezime dobio je Nat , kada mu je za vrijeme jednoga nastupa menadžer kluba u kojem je svirao i pjevao na glavu stavio zlatnu papirnatu krunu . Nat King Cola prihvatila je s oduševljenjem široka publika, a on od jazz pijaniste postaje estradna pjevačka zvijezda. Kada mu je 1948 godine, gotovo na ulici neafirmirani autor Eaden Abhaz, naprosto ugurao i ruke svoju pjesmu „Prirodni Dječak“, koju je nat Cole snimio, postigao je, prema pisanju ondašnjeg tiska fenomen , koji do danas nije uspjelo ni jednom pjevaču. Ipak jedna od najoriginalnijih i najpopularnijih Colovih pjesama bila je ona o ženi zagonetnog osmijeha ,epohalna slika Leonarda da Vincija –Mona Lisa, slika koja je inspirirala Ray Evansa i Jay Livingstona, da napišu tu pjesmu, koja je u izvedbi Nat King Colea 1950 godine osvojila Oscara a pojavila se u filmu „Captain Carrey, U.S.A.“ u kojem je igrao Allan Ladd. Slavni „vojvoda“ Duke Ellington je izjavio da je to najbolji vokalni aranžman koji su do tada čuli a Natova najljepša interpretacija. Što naravno i dolikuje lijepoj Džakondi ili Džakondu…Tu se još vode neke rasprave. Pjesma se je našla i na američkoj popularnoj ljestvici i prvi puta se pojavila 10 lipnja 1950 godine, da bi se 8 srpnja popela na prvu poziciju i na njoj ostala osam tjedana. Nat King Cole je na američkoj popularnoj ljestvici imao 127 pjesama od kojih četiri na prvoj poziciji a prodao je i deset ploča u nakladi od preko milijun kopija. Treba reći da se pjesma Mona Lisa našla u devet navrata na američkoj popularnoj ljestvici, naravno u različitim izvedbama. Samo te 1950 godine bila je u sedam različitih izvedbi na popularnoj ljestvici. na AC ljestvici slušatelja imao je 17 pjesama, od kojih jednu na prvoj poziciji te jednu ploču prodanu u zlatnoj nakladi. Nat King Cole je bio vrlo popularan i na R&B ljestvici na kojoj je naslagao 47 pjesama od kojih šest na prvoj poziciji a šest je ploča prodao u zlatnoj nakladi. A kada sam se već „raspištoljio“ onda još da napomenem da mu je velika popularnost bila i na britanskom otočju i šire. Tako se na britanskoj popularnoj ljestvici našao sa 45 pjesama od kojih je 16 bilo na TOP 10. Zanimljivo je da je imao nekoliko pjesama na drugoj poziciji u Britaniji ali ni jednu na prvome mjestu. I na kraju treba spomenuti da je Nat King Colu uspjelo što nikome nije, kada se 1991 godine „digao“ iz groba da sa svojom kćeri Natalie u duetu zapjevaju pjesmu „Unforgettable“. I ne samo zapjeva nego čak i dobije Grammy nagradu u kategoriji najbolje singl ploče i najbolje pjesme. Na dodjeli se nije pojavio. Bilo bi to previše , pa makar se on zvao i Nat King Cole. Slušajući Nat King Colea uz sve superlative za svaku pjesmu ja bih ipak jednu malo izdvojio iznad ostalih. Radi se o pjesmi „Očaravanje“-„Fascination“, koja se glazba pojavila i u filmu „Ljubav poslijepodne“ u kojem su se ljubili Gary Cooper i Audrey Hepbern i koja je u izvedbi Nat Colea dosegnula najviše visine. I tu bih se zaustavio; da ne sretnem opet onoga sa početka ove priče. Možda je u međuvremenu osjetio moju žaoku, a to bi moglo završiti sa „šljivom“ na oku. Zato bolje put pod noge.
Godine 1918 na današnji dan rođen je na Floridi američki country pjevač, gitarist i skladatelj Hank Lockin. Počeo je radio voditelj i pjevač početkom četrdesetih godina, a prvi snimak koji se popeo na američku C&W ljestvicu je napravio 1949 godine. Bila je to pjesma „The Same Sweet Girl“ s kojom se dokopao osme pozicije te godine. Potom su nastupile četiri sušne godine da bi se 5 rujna 1953 godine ponovo pojavio na američkoj C&W ljestvici sa pjesmom“Let Me Be The One“ i na kraju zaustavio na prvoj poziciji na kojoj se zadržao tri tjedna, ukupno na country ljestvici 32 tjedna. Ipak njegov najveći hit je bio onaj pod naslovom „Please help Me, I'm Falling“ s kojim se popeo na C&W ljestvicu 7 ožujka 1960 godine dospio na prvu poziciju i na njoj se zadržao 14 tjedana. Ukupno na C&W ljestvici imao je 33 skladbe, od kojih dvije na prvoj poziciji . Ako netko negdje pročita o „The Rocky Mountain Boyu“ neka znaju da je to nadimak za Lawrencea Hankins Lockina.
A na današnji dan je rođen i američki tekstopisac Brian Holland koji je bio u timu skladatelja Holland-Dozier-Holland. Pisali su za diskografsku kuću Tamla-Motown. Sam je napisao skladbu „Please , Mr.Postman“, pjesma koja je postala hit za grupu The Marvelettes, s kojim se ženska R&B vokalna grupa našla na američkoj popularnoj ljestvici 4 rujna 1961 godine, da bi se na kraju dokopale i prve pozicije u trajanju od tjedan dana ; ploča se prodala u milijun kopija po cijeni od 25 dolara. Bio je ovo ujedno i prvi hit na prvoj poziciji za tvrtku Motown .Pjesma se je našla i na repertoaru grupe The beatles, a bratsko-sestrinski dvojac Carpenters su se s tom pjesmom našli na američkoj popularnoj ljestvici 23 studenoga 1974 godine i na kraju završili na prvoj poziciji tjedan dana. Ploču su prodali u milijunskoj nakladi po cijeni od 5 dolara a isto tako se pjesma u njihovoj obradi našla i na AC ljestvici slušatelja na prvoj poziciji tjedan dana.
Na kraju spominjem i pjesmu pod naslovom „How Will I Know“ u izvedbi Whitney Houston, koja se na današnji dan 1986 godine pojavila na prvoj poziciji američke ljestvice i na tom se mjestu zadržala dva tjedna.
Na današnji dan 1564 godine rođen je slavni talijanski astronom i fizičar u Pisi, gdje je demonstrirao svoju teoriju akceleracije sa „čudnog“ kosog tornja. Zbog svoga naukovanja imao je problema u ono vrijeme i što se ono kaže glava mu je bila stalno u torbi ili tijelo pripremljeno za lomaču.
Godine 1955 bilo je jako živahno u jednome Milanskom hotelu. Bila je tolika gužva da zrno prosa ne bi palo na zemlji. Naime toga dana, a to je bilo upravo na današnji dan slavna zvijezda talijanske kinematografije Gina Lollobrigida pozirala je u predvorju toga hotela, a njezine je čari na platno prenosilo 27 slikara. Iako su Ginu u medijima zvali „Mona Lisa Dvadesetog stoljeća“ nijedan portret nije završio u Louvreu, vjerojatno zato ,što se među slikarima nije našao ni jedan Leonardo Dvadesetog stoljeća.
Godine 1573, na današnji dan u Zagrebu pogubljen vođa Seljačke bune Ambroz Gubec/ koji se od 1622 godine vodi kao Matija/. Odlučujuća bitka održala se 9 veljače 1573 godine oko Stubice, a odlučila je plemićka konjica. Ono što su mu napravili na markovom trgu i danas izaziva jezu u svakome tko ima u sebi i malo čovječnosti.
Godine 1968 , na današnji dan, u Londonu održana premijera filma „Divljak“, djela u kojem Marlon Brando, u kožnoj vindjakni i tamnim naočalama, te poštarskom kapom glumi neprilagođenog Johnnya, vođu grupe motociklista zvanih „Crni Buntovnici“ i terorizira stanovnike američkog mjestanca. Ne bi to bilo ništa čudno, da taj film nije snimljen , petnaest godina ranije, točnije 1953 godine i da je do svoje premijere bio zabranjen za prikazivanje u Velikoj Britaniji, jer su se dušobrižnici bojali, da bi se engleski mladići mogli ugledati na Johnnya/ isto kako su se neki naši nogometni navijači ugledali na britanske nogometne huligane , kojima je „Željezna Lady“ stala na rep za sva vremena, našima mogu staviti soli na rep/ i da bi mogli izvoditi slične nepodopštine na otoku.
A sada par riječi o započetoj jučerašnjoj pjesmi koja se zove „Povratak“……“……I teški teret sjete pritiskao je moju neutaživu žeđ za Tvojim pogledom. Moje gladne ruke poslale su Ti posljednju pjesmu, prije nego je zadnji korak krenuo stazom ulovljenog vremena…I kiše djetinjstva ponovo su sipile po napukloj jeseni…ovoj jeseni…našoj jeseni…A ja sam ih pustio da poput ugašenih zvijezda padaju, ne osvrćući se više na razlomljeni glas upozorenja, da je vrijeme odlaska kapnulo zadnju suzu na vreli asfalt nenalaženja…Iza mene je ostao peron broj dva, treći kolosijek ..bilo je točno 10 sati i 47 minuta…Vrući dan sve se više utapao u hladni doziv moje jeke…jedno ime ostalo je gledajući za nestajanjem posljednjeg susreta“
NON EST AD ASTRA MOLLIS E TERRIS VIA…..kratko rečeno: Put do slave je težak…
I tako evo stigli smo i do samog kraja današnjega dana, koji počinje sutra. Kako to netko će pitati. Jednostavno lako. Domislite se. Vjerujem da će se naći netko tko će dočekati ovaj tekst, ali i ne pročitate večeras sutra je dugačak dan, a riječi napisane i poslane više ne mogu izbrisati, iako postoji mogućnost. Mnogo je teže s onim izgovorenim koje vjetar raznese po nedovidu i više ih ništa ne može urojiti. Želim vam kao i obično, neobične i lijepe snove, dan bez smrzavice , na poslu da ne bude trzavice…Polako hodajte, pred sebe gledajte. I tako to pozdravlja vas Doc.
Na početku nisam ovo pisat htio, da vam prozu ne bih zagadio. Na našim cestama sve je više blata, do samoga vrha sve je puno smeća, stvarno će trebati jedna dobra metla. Do posla se može doći ,ali ne na lijepe oči. Svud se plača dragi puče, samo spremi kune i eure. Često ne koriste niti novci kad su“krivi“ prenosnici. Pa od posla bratko ništa a kredit si zato diga. Kud to gleda naše sudstvo od njega mi bude mučno. Sitna riba uvijek plati a velika sve popapi. Sad oporba kaže javno da će biti sve po starom.
Čujem da se sprema fešta dolazi nam nova metla. Bit će čistki na sve strane ,iće Bogu mnogi brojit dane. Ak' se drži obećanja bit će manje kriminala. Sprema se za ljude nove , u mutnome što ne love. Neće imat skupe „ure“ kao doktor bez diplome. Imunitet će oslabit, da ih pravda može zgrabit. Sve u svemu vidjet ćemo dal' da opet glasujemo. Il' će biti što je bilo, to se babi samo snilo.
Začudi me ona faca što na kraju se ukaka. Simpatičan mi je bija , viceve je lipo priča. A na kraju svog mandata osto US(ran) sve do vrata. Sve je kriva novinarka što mu podigla/ ma nemojte mi reći/ tlaka. Pa se čovjek najidija, reka ono što mislija. Osjeća se malo krivim e moj gospon druže Kivi. A mogo si lijepo mučat, reći „maloj“ dođi sutra, jer danas me boli glava, od svih ovih naših sra…..Nije ovo bila „fora“ za jednoga odozgora. Meni reče susjed Geza, oni su od krvi i mesa. Misle da su na Olimpu , solit pamet cilom svitu. Tu bi ferma , nema smisla , nitko ovo i ne čita. Mislim da je zame bolje neću ostat bez slobode. Javne „face“ svoje riječi moraju dobro ispeći. U visoke peći stavit, da ne kažu nismo znali. I tako bi sve do jutra, pisat' mogo o onima, što na glavi nose putar/ ili maslac/, .za danas je bilo dosta , da nam Forum ne ukoka, neka mrka , ljuta faca, što se jednom već kaka/ne misli se na onoga što ga služi desna noga./Laka noć vam stoga.
Sretne me bivši poznanik, kameleon. Pogleda me s visoka, podigavši odozdo pogled prema meni, jer sam za glavu viši i iskipa poput vojnih kamiona/ onih što ih pregaziše milioni, ma kakvih kuna, brate eura/:“Uredniče čitam te , vidim da svašta pišeš, čak i mudrosnice , može li jedna pitalica, ti si pametan“.Nježno spustim pogled prema njemu da ga ne bi ozlijedio, a po zločestom pogledu vidim, da je ono naglašeno“ pametan“ rekao u navodnicima. Uključim sivu supstancu, zasvijetli mi zelena žaruljica, znači imam prolaz.“Može“odgovorim, pitaj“. Još me jednom pogleda i iscijedi/ kao pšenica iz đakovačkog silosa/ :“koja je razlika između mračnog i mutnog“. Pitalica je besmislena, pomislim, jer i u mračnom i u mutnom ništa ne vidiš, i odmah pomislim da kameleon ima na umu nešto drugo u pričuvi; da me iznenadi/ kao Kivi novinare kada im je objasnio da mu je dosta proljeva, jer sada kaka tvrdo, nadigao se i otišao pustiti vodu/. Kada si ti u pitanju druže, pardon gospodine, nema razlike“, odgovorim poput Delfijske proročice. „Kako nema“ sada se on iznenadi, i pazi kako me oslovljavaš“. „Prije si lovio noću po mraku, sada loviš u mutnom, znači nema razlike, I ne ljuti se. Razboljet ćeš se. Doduše, ti uvijek pri ruci imaš knjižicu s kojom ulaziš na mala vrata. Prije je bila crvena , a sada…naglo prekinem objašnjavati pitalicu, jer bivši drug a sada uvaženi gospodin pozelenio, pa problijedio i konačno pocrvenio. A na crveno čovjek se mora zaustaviti. Inače bude pregažen ili kažnjen. „Koja je razlika između jednog kameleona“ postavim ja njemu pitalicu, okrenuvši mu stražnji trap, ostavivši ga da začuđeno gleda u moj auspuh, nastavljajući svoj put ka današnjem danu. A tko nas tu čeka tek ću vam otkriti kada doznam. No prije toga ne mogu a da ne spomenem veliku Ameriku koja je u dubokoj depresiji što je recima mala Evropa imala desetke kraljeva i careva a ona ni jednoga i strašno pati zbog toga. Onaj dio tog novog kontinenta prije Kolumbovog otkrića dosta je tajnovit, ali se zasigurno zna da nije bilo kraljeva recimo tipa Richarda Lavljeg srca. Pa nema ni priča sa kraljevskih dvora, kako bi uspavljivali dječicu tim pričicama pa su morali uvoziti iz Evrope prinčeve i male bljedunjave princezice. No u Americi su se pojavili neki drugi kraljevi, pogotovo na američkom popularnom nebu. Čitave dinastije. Eto, sjetio sam se ,današnji dan u onom njegovom centralnom djelu, posvetiti ću upravo jednom takovom „novopečenom „ kralju. Ovu kratku priču dakle počinjem o dugovječnom, uostalom čemu skromnost, treba reći besmrtnom kralju crnih balada NATHANIELU ADAMSU COLU. I to od njegovog zadnjeg nastupa na sceni. Taj posljednji aplauz oduševljene publike pomilovao je Colove uši 3 prosinca 1964 godine u jednom poznatom kazalištu u San Franciscu u kojem je te večeri nastupio Nat Cole sa svojom pjevačkom i plesačkom grupom „Vesele mlade duše“. Tog trenutka Nat King Cole, iako je znao da pješčani sat njegovog života isipa posljednja zrnca, nije ipak vjerovao da će to biti tako brzo/ nada umire posljednja/. Ali, putove sudbine nitko ne može skrenuti. Oni su trasirani još u trenutku rođenja, kao i dužina njihove dionice, koja je u slučaju Nat King Cola završavala u 49-oj godini života. Samo četiri dana kasnije 7 prosinca, dežurni liječnik plućnog odjela bolnice Sv. Ivana u Santa Monici , primio je teško bolesnog „kralja“ Cola na posljednju stanicu s koje svi putovi vode u samo jednom , nepovratnom pravcu, prema nebu.
Bolnički odjel prije odlaska ka vječnom počivalištu Nat King Cole je napuštao samo u dva navrata. Jednom , da bi najveći obiteljski blagdan Božić, dočekao u krugu svoje obitelji, a drugi puta , kada su ga na njegovu želju, posljednji puta provezli obalom Pacifika. To beskrajno plavetnilo mora uskoro će zamijeniti beskonačnim modrilom neba , kroz koji će putovati. Ovaj puta sasvim sam. Dogodilo se to u ponedjeljak 15 veljače , dakle upravo na današnji dan 1965 godine. Tog dana svijet je obišla tužna vijest, ovozemaljska glazbena zvijezda Nat King Cole izgubio je svoju prvu i najvažniju bitku života i preselio među zvijezde vječnoga sjaja popularnog glazbenog neba. I tako zemlju osiromašio a nebo obogatio. Na svome putu je prosipao“Zvjezdanu prašinu“, koja se ni do danas nije slegla i obavija mnoge, među njima i one najveće radio postaje. No, dobra glazba nije samo privilegija velikih radio postaja što dokazuje i glazbena ponuda našeg radio vala.
Kada se u petak 17 ožujka 1916 godine u mjesnom rodilištu u Montgomeryju u saveznoj američkoj državi Alabama, rodio najmlađi sin baptističkog pastora i voditeljice crkvenog zbora, kojem su dali ime Nathaniel Adams Cole, ni najoptimističniji roditelji nisu ni u snu mogli predvidjeti, da će se od te žive, pregorjele kifle , teške 3.350 grama, hraniti generacije i generacije gladnih i uvijek nezasitnih glazbenih potrošača i da će se ta crna i neka mi oprosti Njegovo Kraljevsko Visočanstvo dosta ružna beba, razviti među najpopularnije pjevače XX stoljeća, s jednim od najljepših glasova koje do danas pozna popularna zabavna glazba. I tako je priroda osiromašila karoseriju, da bi obogatila besprijekoran zvuk i obdarila širokom rukom Nat Colea glasom, slično što je u nakazno tijelo Quasimodea utkala nježnu i lijepu dušu anđela. U četvrtoj godini Nathalian uči svirati glasovir, s dvanaest svira orgulje u baptističkoj crkvi svoga oca, potom s bratom Edwardom osniva mali ansambl i sviraju po noćnim klubovima Chichaga a nastupa i na daskama Broadwaya. Godine 1937 odlazi u Los Angeles i zabavlja goste u noćnim klubovima, da bi uskoro osnovao trio. Sasvim slučajno. Vlasnik Swonny Inn kluba gdje je svirao predložio je Natu da osnuje kvartet u sastavu: glasovir, gitara, kontrabas i bubnjevi. Kako se bubnjar sa svojim teškim tovarom nije na vrijeme pojavio grupa je počela svirati kao Trio i tako ostala. Godine 1937 jedne večeri dok je prebirao po crno- bijelim tipkama prišao je jedan pomalo „nasaugani, maliganski“ gost i zatražio od Nata da mu otpjeva pjesmu „Sweet Loraine“. Cole se pokušao izvući, no „maliganac“ uz podršku i pljesak ostalih gostiju, uzima mikrofon u ruke i pjeva. Zapravo tada je propjevao. Frenetičan pljesak koji se prosuo noćnim klubom još i prije nego je Nat Cole završio pjesmu dovoljno su govorili koliko se publici svidio glas i način interpretacije pjesme. Od tada su mu ruke sve rjeđe na tipkama glasovira a sve češće mu je u rukama mikrofon. I tako je rođen Nat Cole pjevač. Mnogi su rekli da je time jazz glazba mnogo izgubila a popularna se obogatila.
Naziv „kralj“-„King“, koji je kasnije vječno stajao uz njegovo ime i prezime dobio je Nat , kada mu je za vrijeme jednoga nastupa menadžer kluba u kojem je svirao i pjevao na glavu stavio zlatnu papirnatu krunu . Nat King Cola prihvatila je s oduševljenjem široka publika, a on od jazz pijaniste postaje estradna pjevačka zvijezda. Kada mu je 1948 godine, gotovo na ulici neafirmirani autor Eaden Abhaz, naprosto ugurao i ruke svoju pjesmu „Prirodni Dječak“, koju je nat Cole snimio, postigao je, prema pisanju ondašnjeg tiska fenomen , koji do danas nije uspjelo ni jednom pjevaču. Ipak jedna od najoriginalnijih i najpopularnijih Colovih pjesama bila je ona o ženi zagonetnog osmijeha ,epohalna slika Leonarda da Vincija –Mona Lisa, slika koja je inspirirala Ray Evansa i Jay Livingstona, da napišu tu pjesmu, koja je u izvedbi Nat King Colea 1950 godine osvojila Oscara a pojavila se u filmu „Captain Carrey, U.S.A.“ u kojem je igrao Allan Ladd. Slavni „vojvoda“ Duke Ellington je izjavio da je to najbolji vokalni aranžman koji su do tada čuli a Natova najljepša interpretacija. Što naravno i dolikuje lijepoj Džakondi ili Džakondu…Tu se još vode neke rasprave. Pjesma se je našla i na američkoj popularnoj ljestvici i prvi puta se pojavila 10 lipnja 1950 godine, da bi se 8 srpnja popela na prvu poziciju i na njoj ostala osam tjedana. Nat King Cole je na američkoj popularnoj ljestvici imao 127 pjesama od kojih četiri na prvoj poziciji a prodao je i deset ploča u nakladi od preko milijun kopija. Treba reći da se pjesma Mona Lisa našla u devet navrata na američkoj popularnoj ljestvici, naravno u različitim izvedbama. Samo te 1950 godine bila je u sedam različitih izvedbi na popularnoj ljestvici. na AC ljestvici slušatelja imao je 17 pjesama, od kojih jednu na prvoj poziciji te jednu ploču prodanu u zlatnoj nakladi. Nat King Cole je bio vrlo popularan i na R&B ljestvici na kojoj je naslagao 47 pjesama od kojih šest na prvoj poziciji a šest je ploča prodao u zlatnoj nakladi. A kada sam se već „raspištoljio“ onda još da napomenem da mu je velika popularnost bila i na britanskom otočju i šire. Tako se na britanskoj popularnoj ljestvici našao sa 45 pjesama od kojih je 16 bilo na TOP 10. Zanimljivo je da je imao nekoliko pjesama na drugoj poziciji u Britaniji ali ni jednu na prvome mjestu. I na kraju treba spomenuti da je Nat King Colu uspjelo što nikome nije, kada se 1991 godine „digao“ iz groba da sa svojom kćeri Natalie u duetu zapjevaju pjesmu „Unforgettable“. I ne samo zapjeva nego čak i dobije Grammy nagradu u kategoriji najbolje singl ploče i najbolje pjesme. Na dodjeli se nije pojavio. Bilo bi to previše , pa makar se on zvao i Nat King Cole. Slušajući Nat King Colea uz sve superlative za svaku pjesmu ja bih ipak jednu malo izdvojio iznad ostalih. Radi se o pjesmi „Očaravanje“-„Fascination“, koja se glazba pojavila i u filmu „Ljubav poslijepodne“ u kojem su se ljubili Gary Cooper i Audrey Hepbern i koja je u izvedbi Nat Colea dosegnula najviše visine. I tu bih se zaustavio; da ne sretnem opet onoga sa početka ove priče. Možda je u međuvremenu osjetio moju žaoku, a to bi moglo završiti sa „šljivom“ na oku. Zato bolje put pod noge.
Godine 1918 na današnji dan rođen je na Floridi američki country pjevač, gitarist i skladatelj Hank Lockin. Počeo je radio voditelj i pjevač početkom četrdesetih godina, a prvi snimak koji se popeo na američku C&W ljestvicu je napravio 1949 godine. Bila je to pjesma „The Same Sweet Girl“ s kojom se dokopao osme pozicije te godine. Potom su nastupile četiri sušne godine da bi se 5 rujna 1953 godine ponovo pojavio na američkoj C&W ljestvici sa pjesmom“Let Me Be The One“ i na kraju zaustavio na prvoj poziciji na kojoj se zadržao tri tjedna, ukupno na country ljestvici 32 tjedna. Ipak njegov najveći hit je bio onaj pod naslovom „Please help Me, I'm Falling“ s kojim se popeo na C&W ljestvicu 7 ožujka 1960 godine dospio na prvu poziciju i na njoj se zadržao 14 tjedana. Ukupno na C&W ljestvici imao je 33 skladbe, od kojih dvije na prvoj poziciji . Ako netko negdje pročita o „The Rocky Mountain Boyu“ neka znaju da je to nadimak za Lawrencea Hankins Lockina.
A na današnji dan je rođen i američki tekstopisac Brian Holland koji je bio u timu skladatelja Holland-Dozier-Holland. Pisali su za diskografsku kuću Tamla-Motown. Sam je napisao skladbu „Please , Mr.Postman“, pjesma koja je postala hit za grupu The Marvelettes, s kojim se ženska R&B vokalna grupa našla na američkoj popularnoj ljestvici 4 rujna 1961 godine, da bi se na kraju dokopale i prve pozicije u trajanju od tjedan dana ; ploča se prodala u milijun kopija po cijeni od 25 dolara. Bio je ovo ujedno i prvi hit na prvoj poziciji za tvrtku Motown .Pjesma se je našla i na repertoaru grupe The beatles, a bratsko-sestrinski dvojac Carpenters su se s tom pjesmom našli na američkoj popularnoj ljestvici 23 studenoga 1974 godine i na kraju završili na prvoj poziciji tjedan dana. Ploču su prodali u milijunskoj nakladi po cijeni od 5 dolara a isto tako se pjesma u njihovoj obradi našla i na AC ljestvici slušatelja na prvoj poziciji tjedan dana.
Na kraju spominjem i pjesmu pod naslovom „How Will I Know“ u izvedbi Whitney Houston, koja se na današnji dan 1986 godine pojavila na prvoj poziciji američke ljestvice i na tom se mjestu zadržala dva tjedna.
Na današnji dan 1564 godine rođen je slavni talijanski astronom i fizičar u Pisi, gdje je demonstrirao svoju teoriju akceleracije sa „čudnog“ kosog tornja. Zbog svoga naukovanja imao je problema u ono vrijeme i što se ono kaže glava mu je bila stalno u torbi ili tijelo pripremljeno za lomaču.
Godine 1955 bilo je jako živahno u jednome Milanskom hotelu. Bila je tolika gužva da zrno prosa ne bi palo na zemlji. Naime toga dana, a to je bilo upravo na današnji dan slavna zvijezda talijanske kinematografije Gina Lollobrigida pozirala je u predvorju toga hotela, a njezine je čari na platno prenosilo 27 slikara. Iako su Ginu u medijima zvali „Mona Lisa Dvadesetog stoljeća“ nijedan portret nije završio u Louvreu, vjerojatno zato ,što se među slikarima nije našao ni jedan Leonardo Dvadesetog stoljeća.
Godine 1573, na današnji dan u Zagrebu pogubljen vođa Seljačke bune Ambroz Gubec/ koji se od 1622 godine vodi kao Matija/. Odlučujuća bitka održala se 9 veljače 1573 godine oko Stubice, a odlučila je plemićka konjica. Ono što su mu napravili na markovom trgu i danas izaziva jezu u svakome tko ima u sebi i malo čovječnosti.
Godine 1968 , na današnji dan, u Londonu održana premijera filma „Divljak“, djela u kojem Marlon Brando, u kožnoj vindjakni i tamnim naočalama, te poštarskom kapom glumi neprilagođenog Johnnya, vođu grupe motociklista zvanih „Crni Buntovnici“ i terorizira stanovnike američkog mjestanca. Ne bi to bilo ništa čudno, da taj film nije snimljen , petnaest godina ranije, točnije 1953 godine i da je do svoje premijere bio zabranjen za prikazivanje u Velikoj Britaniji, jer su se dušobrižnici bojali, da bi se engleski mladići mogli ugledati na Johnnya/ isto kako su se neki naši nogometni navijači ugledali na britanske nogometne huligane , kojima je „Željezna Lady“ stala na rep za sva vremena, našima mogu staviti soli na rep/ i da bi mogli izvoditi slične nepodopštine na otoku.
A sada par riječi o započetoj jučerašnjoj pjesmi koja se zove „Povratak“……“……I teški teret sjete pritiskao je moju neutaživu žeđ za Tvojim pogledom. Moje gladne ruke poslale su Ti posljednju pjesmu, prije nego je zadnji korak krenuo stazom ulovljenog vremena…I kiše djetinjstva ponovo su sipile po napukloj jeseni…ovoj jeseni…našoj jeseni…A ja sam ih pustio da poput ugašenih zvijezda padaju, ne osvrćući se više na razlomljeni glas upozorenja, da je vrijeme odlaska kapnulo zadnju suzu na vreli asfalt nenalaženja…Iza mene je ostao peron broj dva, treći kolosijek ..bilo je točno 10 sati i 47 minuta…Vrući dan sve se više utapao u hladni doziv moje jeke…jedno ime ostalo je gledajući za nestajanjem posljednjeg susreta“
NON EST AD ASTRA MOLLIS E TERRIS VIA…..kratko rečeno: Put do slave je težak…
I tako evo stigli smo i do samog kraja današnjega dana, koji počinje sutra. Kako to netko će pitati. Jednostavno lako. Domislite se. Vjerujem da će se naći netko tko će dočekati ovaj tekst, ali i ne pročitate večeras sutra je dugačak dan, a riječi napisane i poslane više ne mogu izbrisati, iako postoji mogućnost. Mnogo je teže s onim izgovorenim koje vjetar raznese po nedovidu i više ih ništa ne može urojiti. Želim vam kao i obično, neobične i lijepe snove, dan bez smrzavice , na poslu da ne bude trzavice…Polako hodajte, pred sebe gledajte. I tako to pozdravlja vas Doc.
Na početku nisam ovo pisat htio, da vam prozu ne bih zagadio. Na našim cestama sve je više blata, do samoga vrha sve je puno smeća, stvarno će trebati jedna dobra metla. Do posla se može doći ,ali ne na lijepe oči. Svud se plača dragi puče, samo spremi kune i eure. Često ne koriste niti novci kad su“krivi“ prenosnici. Pa od posla bratko ništa a kredit si zato diga. Kud to gleda naše sudstvo od njega mi bude mučno. Sitna riba uvijek plati a velika sve popapi. Sad oporba kaže javno da će biti sve po starom.
Čujem da se sprema fešta dolazi nam nova metla. Bit će čistki na sve strane ,iće Bogu mnogi brojit dane. Ak' se drži obećanja bit će manje kriminala. Sprema se za ljude nove , u mutnome što ne love. Neće imat skupe „ure“ kao doktor bez diplome. Imunitet će oslabit, da ih pravda može zgrabit. Sve u svemu vidjet ćemo dal' da opet glasujemo. Il' će biti što je bilo, to se babi samo snilo.
Začudi me ona faca što na kraju se ukaka. Simpatičan mi je bija , viceve je lipo priča. A na kraju svog mandata osto US(ran) sve do vrata. Sve je kriva novinarka što mu podigla/ ma nemojte mi reći/ tlaka. Pa se čovjek najidija, reka ono što mislija. Osjeća se malo krivim e moj gospon druže Kivi. A mogo si lijepo mučat, reći „maloj“ dođi sutra, jer danas me boli glava, od svih ovih naših sra…..Nije ovo bila „fora“ za jednoga odozgora. Meni reče susjed Geza, oni su od krvi i mesa. Misle da su na Olimpu , solit pamet cilom svitu. Tu bi ferma , nema smisla , nitko ovo i ne čita. Mislim da je zame bolje neću ostat bez slobode. Javne „face“ svoje riječi moraju dobro ispeći. U visoke peći stavit, da ne kažu nismo znali. I tako bi sve do jutra, pisat' mogo o onima, što na glavi nose putar/ ili maslac/, .za danas je bilo dosta , da nam Forum ne ukoka, neka mrka , ljuta faca, što se jednom već kaka/ne misli se na onoga što ga služi desna noga./Laka noć vam stoga.
Doc- highly respected member
-
Broj postova: 223
Location: Nova Gradiška
Points: 230
Registration date: 07.02.2008 -
Stranica 13 / 41. • 1 ... 8 ... 12, 13, 14 ... 27 ... 41
Permissions of this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.